Piše: Nina Vujačić
Knjiga “Priče o narcisu zlostavljaču” Jasmine Ahmetagić jeste djelo koje se uzdiže iznad žanrovske, teorijske i metodološke klasifikacije. To je studija, autobiografija, emocionalni manifest i etička kritika vremena, ukoričena u formu književno-naučne analize. Ahmetagić ne piše o narcizmu kao patologiji u apstraktnom smislu, već kao o duboko proživljenom i prepoznatom iskustvu, kako ličnom, tako i kroz arhetipske i konkretne književne narative. Kroz način na koji Ahmetagić opisuje dinamiku međuljudskih odnosa, ako se tako mogu nazvati, narcisa kao zlostavljača i onoga ko je njegova žrtva, može mnogo da se nauči.
Ova knjiga je jednako refleksija na mitološku strukturu, psihoanalitičko razumijevanje narcizma, ali i konkretna, oštra analiza literarnih narativa u kojima narcizam ne samo da postoji, već se pretače u oblik najperfidnijeg zlostavljanja – onog koje ostavlja dušu bez daha, a nema modrica da ga potvrde.
Ovidijev mit o Narcisu kao ključni okvir
Polazište Jasmine Ahmetagić jeste Ovidijev mit o Narcisu iz “Metamorfoza”, priča o mladiću koji se zaljubljuje u vlastiti odraz, nesposoban da uspostavi relaciju sa Drugim. Mit se ne tumači samo kao metafora samoljublja, već kao arhetipski obrazac emocionalne izolacije, nemogućnosti samospoznaje i destrukcije sopstvene autentičnosti.
Ahmetagić izvodi ključnu tezu: Narcis sebe ne voli, on voli sliku o sebi. Njegova ljubav nije ljubav, već zatvoreno kruženje fascinacije slikom, iz kojeg se isključuje empatija, dijalog, kontakt i zajedništvo. U tom tumačenju, narcizam nije višak ljubavi prema sebi već manjak istinske ljubavi uopšte.
Zlostavljanje kao narativ: Gdje je žrtva kad nema modrica?
Ahmetagić piše o zlostavljanju koje ne ostavlja spoljašnje tragove – o emocionalnom, psihološkom, simboličkom nasilju koje razara jezgro ličnosti žrtve. Narcis zlostavlja riječima, pogledom, ignorisanjem, manipulacijom, idealizacijom i devalvacijom.
Ključni aspekt knjige jeste demistifikacija narcisoidnog zlostavljanja kao “nevidljivog zla”, koje društvo ne prepoznaje jer ne podliježe zakonskoj regulativi i jer se odvija u rukavicama. Ova tema autorka ne iscrpljuje kroz teoriju, već je majstorski demonstrira na najznačajnijim književnim djelima srpske, evropske i svjetske književnosti. Primjera radi, analiza Kafkinkog “Procesa” u svjetlu mobinga je sjajna, i svako od nas se može lako prepoznati u situaciji i vidjeti koliko je tema univerzalna, i kako zlostavljači pretrajavaju epohe.
Književna djela kao klinički dosijei narcističkih odnosa
Ivo Andrić – “Zlostavljanje”
Jedno od središnjih mjesta knjige jeste analiza Andrićeve kratke priče “Zlostavljanje” (1946). Glavna junakinja Anica Marković napušta muža, iako je njen čin racionalan i nužan, društvo je osuđuje. Andrić briljantno prikazuje dinamiku narcisoidnog zlostavljača, Andrije Zerekovića, čovjeka koji je uglađen, prividno kultivisan, društveno afirmisan, a u kući je monoman, manipulator, autoritarni egomanijak.
Ahmetagić detaljno analizira mehanizme narcističkog monologa, monologa koji guši ženu, u kojem Andrija doslovno govori o sebi u trećem licu, dok Anica postaje ukras, trofej. Zareković ne vidi u Anici osobu, već vlasništvo. Pravo zlostavljanje, zaključuje Ahmetagić, dešava se u sjeni prividno “idealnog” braka. I zato Anica postaje paradigmatska žrtva emocionalnog zlostavljanja: osuđena ne samo od muža, već i od društva koje ne prepoznaje nevidljive oblike nasilja.
Vida Ognjenović – “Mileva Ajnštajn”
U drami “Mileva Ajnštajn”, Vida Ognjenović prikazuje narastajući jaz između Mileve Marić i Alberta Ajnštajna. Jasmina Ahmetagić ovu dramu koristi kao ogledalo narcističkog odnosa u kojem je Mileva istovremeno žrtva i saučesnica. Mileva je Eha koja nema svoj glas, već potvrđuje veličinu narcisa (Ajnštajna). Problem je, kako zaključuje jedan od likova drame, što oboje “vole njega”. Ovdje se uvodi važan pojam – prikriveni narcis, žrtva koja potiskuje svoje potrebe, živi kroz drugog, a vlastitu vrijednost zasniva na njegovom priznanju. To je vrhunski primjer emocionalne kozavisnosti i Ahmetagić ga analizira ne samo psihološki, već književno-metaforički, kroz Ovidijev mit o Narcisu i Ehi.
Pekićevo “Zlatno runo” – Leonid i Dijana
Ahmetagić u detaljnom prikazu Pekićevog “Zlatnog runa” analizira odnos Leonida i Dijane kao narcističku simbiozu. Leonid kao narcis i Dijana kao njegova emocionalna sluškinja. On je perpetuum mobile neodgovornosti, a ona je zauvijek u očekivanju, u krugu neispunjenih obećanja. Ključ odnosa je manipulacija zatezanjem i popuštanjem, tehnika narcisa da bi održao žrtvu u konstantnoj emocionalnoj mobilizaciji. Ahmetagić pokazuje kako narcisi odbijaju bilo kakvu definiciju odnosa – ne žele razlaz, ali ni bliskost – jer jedino u permanentnom stanju kontrole zadržavaju svoju superiornost.
Elfride Jelinek – “Pijanistkinja”
U romanu “Pijanistkinja” Ahmetagić pronalazi oblik narcizma unutar porodičnih odnosa, fokusirajući se na ulogu narcističke majke. Majka projektuje vlastite neostvarene ambicije na kćerku, gušeći svaki trag individualnosti. Kćerka je produžetak majčinog ega. Ovaj primjer je ključan jer pokazuje da narcizam ne pripada isključivo partnerskim ili ljubavnim relacijama, već da je porodica primarni ambijent narcističkog formiranja i zlostavljanja.
Vladimir Nabokov – “Lolita”
Fascinantno je kao Ahmetagić opisuje odnos Lolite-žrtve zlostavljanja i Hamberta Hamberta, njenog zlostavljača, malignog narcisa. Upravo taj maligni narcizam u sebi sadrži izraženu antisocijalnost, potrebu za kontrolom…On koliko god da govori o idealnoj ljubavi, on svoju žrtvu ne posmatra kao značajnu drugu osobu. Nabokov objašnjava koliko Hambert Hambert ne posmatra Lolitu kao ljudsko biće, već je parcijalizuje, koliko je posmatra samo kroz određene njene djelove i kako manipuliše njom. Prvenstveno kroz kontrolu i – kroz naizgled – brigu i upravo je ta manipulativnost ono što nekoga uvlači u odnos sa narcisom.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski – “Zapisi iz podzemlja”, “Krotka”, “Gazdarica”
Ahmetagić se naročito nadahnjuje Dostojevskim, piscem koji je, po njenom tumačenju, najdublje pronikao u narav patoloških odnosa. Posvetila mu je druge dvije knjige, ali, bez obzira na to, nezaobilazan je i u ovoj priči. Autorka izdvaja Dostojevskog kao vrhunskog analitičara devijantnih emocija. U njegovim djelima prikazani su narcisoidni likovi koji ne mogu da vole i junaci koji tragaju za ljubavlju, ali su nesposobni da je realizuju zbog sopstvenih unutrašnjih rana i projekcija.
Na primjer, junak “Zapisa iz podzemlja” jeste protonarcis: izolovan, autodestruktivan, nesposoban za ljubav i zgađen iskrenim emocijama. On mrzi one koji ga poznaju – jer ga to razotkriva. Ljubav mu je moć da teroriše.
U “Krotkoj” i “Gazdarici”, Ahmetagić prepoznaje paradigmatske slike narcističke manipulacije i projekcije: likovi su zarobljeni unutar svoje psihe i nemaju kapacitet za autentičan odnos. Naročito u “Krotkoj”, odnos zlostavljača i njegove mlade žene kulminira u njenom samoubistvu, što Ahmetagić interpretira kao krajnju posljedicu narcističkog nasilja: uništenje volje za životom kod žrtve.
Knjiga o ljubavi i etici
Knjiga “Priče o narcisu zlostavljaču” Jasmine Ahmetagić nije samo kritika narcističkog poremećaja, ovo je knjiga o ljubavi, o ranjivosti, o potrebi za istinom i etikom. Njena vrijednost nije samo u literarnoj analizi, već u tome što se usuđuje da kaže da književnost i život nisu odvojeni. Da patnja književnog junaka nije metafora, već istina koju mnogi prepoznaju. Ahmetagić pokazuje kako književnost može biti egzistencijalni vodič, mjesto uvida, suočavanja i iscjeljenja.
Ahmetagić uzdiže književnost kao sredstvo ne samo umjetničke sublimacije, već i dijagnostike. Djela koje analizira nisu samo fikcija, ona su mjesta istine. Njeno čitanje književnosti nije hladno, akademsko; ono je živo, empatično, ranjivo. Ona književnost razumije kao alat introspekcije, i u tom smislu, “Priče o narcisu zlostavljaču” su i teorijska studija i terapeutski vodič.
“Priče o narcisu zlostavljaču” nije samo knjiga o književnosti i psihologiji, to je knjiga o životu. O nesavršenosti, slabostima, ranama, ali i o mogućnosti prepoznavanja zla u njegovim najprefinjenijim oblicima. Jasmina Ahmetagić nas vodi kroz lavirint narcizma, ali ne kao hladan vodič, već kao neko ko u tom lavirintu zna da pronađe i put do svjetlosti.
U vremenima kulture selfija, narastajućeg individualizma i opsesije sobom, ova knjiga je i teorijski kompas i moralna opomena.
Ona ne predlaže terapiju za narcise – narcis najčešće ne traži pomoć – već empatsku mapu preživljavanja za one koje narcisi povređuju.
U tom smislu, Ahmetagićkina knjiga jeste djelo za ovo stoljeće u kojem je i zvanično 2009. godine, proglašena epidemija narcizma, jer nudi ono što je današnjem čovjeku najpotrebnije: uvid, dostojanstvo i nadu.
“Gorski vijenac”: Mit, slojevitost i savremeni izazovi čitanja
Poseban sloj knjige “Priča o narcisu zlostavljaču” tiče se osjetljivog i često ideološki opterećenog čitanja velikih nacionalnih djela, među kojima je istaknut Njegošev “Gorski vijenac”. Jasmina Ahmetagić pristupa ovom tekstu ne s pozicije odbrane, niti optuživanja, već iz perspektive književne etike i hermeneutike vremena.
Njeno čitanje “Gorskog vijenca” poziva na razumijevanje istorijskog i književnog konteksta u kojem je djelo nastalo, u vremenu kada su vjera, čast i zajedništvo bili temeljni stubovi nacionalnog identiteta. Ahmetagić upozorava na opasnosti vađenja pojedinih stihova iz konteksta i njihovog upisivanja u savremene političke narative, čime se književnost svodi na ideološki alat.
U fokusu nije osporavanje tragedije koja se u djelu odvija, već poziv na suštinsko čitanje književnosti, koje ne banalizuje duboku slojevitost simbolike, niti “Gorski vijenac” svodi na jednoznačnu poruku. Autorka ističe da se u djelu reflektuju i unutrašnje moralne dileme junaka, osjećanja krivice i težina odluka, što onemogućava jednostranu interpretaciju.
U tom smislu, “Gorski vijenac” se može razumjeti i kao drama o unutrašnjim rascjepima zajednice, o traganju za identitetom u vremenima krize, pa čak i kao tekst u kojem se ogledaju elementi kolektivnog narcizma, ali ne kroz optužbu cijelog jednog naroda, već kroz prikaz napetosti između ideala i realnosti.
Ahmetagić time ne samo da čita Njegoša s književnom odgovornošću, već nas poziva da klasike oslobodimo redukcionističkih tumačenja i da ih iščitavamo u punoj njihovoj estetskoj i misaonoj dubini.
Izvor: Vijesti
