Piše: Marina Vulićević
Časopis „Gradac” prikazuje fenomen laži tekstovima – od Platona, Svetog Avgustina, Kanta, Montenja, Ničea, Tvena, Marija Vargasa Ljose do Hane Arent, Kolakovskog, Deride i drugih.
Ništa ne boli tako kao laž i niko nije jadniji od lažova uhvaćenog u laži; najveći negativci u životu, kao i likovi u umetnosti, uvek su i lažovi; laž je glavna odlika nečastivog i načina na koji se on obraća čoveku; u hiljadu puta ponovljenoj laži, koja zatim postaje istina, najstrašnije je to što se više neće prepoznati šta je prvobitno bila ta istina. „Lažov je površan, napet i sam”, rekao je francuski filozof i muzikolog Vladimir Jankelevič. Istina je ta koja je uvek neverovatna, laž se čini verovatnijom, prema Dostojevskom.
„O laži” jednostavan je naslov novog broja časopisa „Gradac”, koji pomenuti fenomen prikazuje tekstovima – od Platona, Svetog Avgustina, Imanuela Kanta, Montenja, Džonatana Svifta, Fridriha Ničea, Oskara Vajlda, Marka Tvena, Marija Vargasa Ljose do Hane Arent, Lešeka Kolakovskog, Žaka Deride, Ota Hansmana, Vlade Marteka i drugih.
„Mnogo je vrsta laži i mi svaku bez razlike moramo prezirati. Jer nema laži koja ne bi bila suprotnost istini. A kao što su međusobno suprotstavljeni svetlo i tama, milost i nemilost, pravda i nepravda, greh i dobročinstvo, zdravlje i bolest, život i smrt, tako su suprotstavljene istina i laž. Odatle proizlazi da što više volimo prvu, to više preziremo drugu”, kaže Sveti Avgustin. „Verovati srcem nije dovoljno, ako se ustima poriče Hrist”, njegova je misao.
Prema Kantu, „biti istinoljubiv (čestit) u svim izjavama – to je, dakle, sveta, bezuslovna zapovest uma, koja se nikakvim razlozima pogodnosti ne sme ograničavati i kao takva nam nalaže da budemo istinoljubivi u svim svojim izjavama”. Međutim, istinoljubivost uvek kao pretpostavku nosi i laž, kao svoju suprotnost.
„Ako se potrudimo da razumemo lažove, znaćemo kako da laž pretvorimo u istinu. Ali ne postoje konkretna uputstva za ovu svrhu, kao što ne postoji univerzalni recept za ljubav prema ljudima: sve zavisi od načina na koji im se pristupa. U svakom slučaju, lažovi koji nas okružuju, primoravajući nas da olabavimo naše konvencionalne znakove, da razumemo nagoveštaje i da čitamo između redova, nameću nam nadasve blagodatnu gimnastiku; istina lažova večito se obnavlja, obogaćuje i nijansira svim mahinacijama koje asimilira i koje su njena druga priroda”, pisao je pomenuti Vladimir Jankelevič.
Ničeovo je tumačenje da ljude ne pogađa toliko činjenica da su prevareni, koliko to što su prevarom oštećeni, na taj način oni više više mrze posledice same prevare. Za Ničea je i istina jedna iluzija, metafora, istrošena i lišena čulne snage, gde istinski postojati znači upotrebljavati islužene stilske figure. Vođen jezikom koji gradi metafore i pojmove, Ničeov čovek dopušta da bude varan, po samoj svojoj sklonosti, „kada mu rapsod pripoveda kao istinite verske bajke ili kad pred njim na pozornici glumac igra kralja kraljevskije nego u samoj zbilji”.
Mark Tven laž je video kao rekreaciju, utehu, utočište u nevolji, ali je uzdisao zbog propasti umetnosti laganja, prostituisanja jedne tako plemenite umetnosti. Ono zbog čega je žalio jeste „sve veća rasprostranjenost brutalne istine”, a surova istina koja čoveku nanosi štetu ista je i kao laž koja nanosi bol. Laž je univerzalna, smatrao je, ali treba lagati s dobrim ciljem, za tuđu korist, isceliteljski, milosrdno, a ne lagati surovo, uvredljivo, zlonamerno…
Mario Vargas Ljosa zapazio je da romani lažu, ali da čineći tako „izražavaju čudnu istinu, koja se može izraziti samo na prikriven i zaobilazan način”. On je priznao i to da se romani „ne pišu da bi život bio prepričan, već da bi se preobrazio tako što mu se nešto dodaje, laži u romanima popunjavaju nedovoljnost života”.
„Ali kad država u svom revnosnom kontrolisanju i odlučivanju o svemu, liši ljudska bića prava da slobodno stvaraju i veruju u sve one laži u koje žele da veruju, kada prisvoji to pravo i koristi ga kao monopol preko svojih istoričara ili cenzora, kao što su Inke radile preko svojih amauta – uništava se jedan od velikih nervnih centara života”, pisao je Mario Vargas Ljosa.
Neprevaziđeni Džonatan Svift slikovito je prikazao umetnost političkog laganja: „Ponekad razmišljam, kada bi čovek imao neku drugu moć vida, da vidi laži, kao što u Škotskoj mogu da vide duhove, kako bi se divno zabavio u ovom gradu, posmatrajući različite oblike, veličine i boje rojeva laži, koji zuje oko glava nekih ljudi, kao leti mušice oko konjskih ušiju (…) Postoji jedna bitna tačka u kojoj se politički lažov razlikuje od ostalih kolega, a to je da bi trebalo da ima samo kratko pamćenje, što je neophodno, s obzirom na različite prilike u kojima svaki čas mora da skače sebi u usta i zaklinje se u obe strane protivrečnosti, u zavisnosti od osoba s kojima mora da ima posla”.
Francuski filozof Aleksandar Koare, kao čovek 20. veka, smatrao je da se nikada nije toliko lagalo, niti toliko besramno kao u „naše vreme”, a da je pranje mozga i izborne laži posle Prvog svetskog rata bilo teško prevazići. Smatrao je da je laž čoveku svojstvenija nego smeh, ali on se posebno obraćao modernoj laži, koja obitava u masama, gde totalitarne ideologije, poput nacizma, poriču vrednost misli i koriste je kao oružje u stvaranju mita. Laž u takvom okruženju postaje oružje dozvoljeno za upotrebu u borbi. Tajno društvo, pripadnici partije upućeni su i jedini dostojni „istine”, a ostali, u masi, prihvatiće kao istinite javne izjave i nikada neće biti deo elite i njene „tajne istine”.
Hana Arent nije se zavaravala i laž je svrstala u oruđa političara, analizirala je sukob činjenične istine i politike, gde se činjenična istina u sukobu sa profitom ili interesima određene grupe „danas dočekuje sa neprijateljstvom većim nego ikada ranije”. Hana Arent je ukazala na laž kao suprotnost činjeničnoj istini, ali je razlikovala i istinu od mišljenja: „I budući da činjenična istina, iako manje otvorena za argumente od filozofske istine, često izgleda da ima istu sudbinu kada se iznese na pijačnom trgu. Naime, da joj se ne suprotstavljaju laži i svesne neistine, već mišljenja, možda vredi ponovo otvoriti staro i očigledno zastarelo pitanje istine nasuprot mišljenju.” Ali postoji i postistina, živimo njeno vreme, i mislilac Jael Brams nabrojao je njene odlike: eksploziju informacija, opadanje vere u institucije, disruptivne tehnologije, pluralistički pristup istini, a tu su i različite teorije istine…
Izvor: Politika Magazin
