Viktor Orban nije prvi u Evropi koji se fokusira na pitanje demografije kao jedno od najvažnijih. Međutim, on jeste najuporniji i izgleda – najzainteresovaniji za ovu stvar. Četvrti put zaredom organizovao je u Budimpešti demografski samit, privlačeći brojne pojedince iz politike i akademske zajednice da uzmu učešće, šireći tako „intelektualni kružok“ i posljedično – uključujući u raspravu veći broj tema.
Mađarska je daleko odmakla u definisanju mjera za podsticanje roditeljstva. To se odavno više ne temelji na suštinski najjednostavnijem modelu – isplati dečijih dodataka, već uvođenju posebne institucije koja se u Rusiji naziva „materinski kapital“, a podrazumijeva garantovanje stambenih kredita (trenutno iznosi oko 35.000 eura i bespovratan je za porodicu koja dobije i treće dijete), oslobađanje od poreza na zaradu, progresivno smanjivanje plaćanja različitih dažbina…
Poenta nije samo u obezbjeđivanju finansijskih beneficija, već ima i ekonomsku i društvenu dimenziju. Prvo, evidentirano je da su višedetne porodice (bez obzira da li se u njih ubrajaju porodice sa dvoje ili više djece) svojevrsni pokretači mikroekonomskih procesa. U mestu življenja, ove porodice troše više na obavezno i dodatno obrazovanje djece, učenje jezika, sportske aktivnosti, kulturne sadržaje, zdravstvene usluge, naposlijetku i za širenje stambenog prostora, što iziskuje i kreditno zaduživanje, uz sve ostale uobičajene troškove.
Pomoć roditeljima vraća se u sistem
Jednostavno, preko pomenutih subvencija novac se „vraća u sistem“ i podstiče ekonomsku dinamiku, ne odlazi na „luksuzne potrebe“ i „ne izlazi“ iz „lokalne zajednice“. Kritičari govore da je to „kap u moru“, ali od mnogo kapi protekom vremena može se formirati reka.
Drugo, tako se u najboljem maniru sprovodi „inkluzivna politika“. Roditeljima je u interesu da „trče za svakim poslom“, uključuju se u privredne i društvene aktivnosti, kada im se garantuje izjednačavanje bruto zarade sa neto platom, njima je i te kako isplativa opcija da više rade. Subvencionisanje tada prestaje da bude „socijalna kategorija“ pa se i izbegavaju rasprave tipa – a zašto bi se iz budžeta isplaćivali dječiji dodaci i ono čuveno – a što su rađali toliku djecu kada ne mogu da ih izdržavaju?
Praksa pokazuje da su roditelji iz ovakvih porodica spremni na veće žrtve, veća odricanja i da kod njih postoji svijest o neophodnosti da više rade. Opet, sav taj dodatni novac u najvećoj mjeri troši se na potrebe u lokalnoj zajednici i kroz poreze na kupljene proizvode i usluge vraća u budžet.
Što se državne kase tiče, ti podsticaji u krajnjoj liniji ne predstavljaju minus. Ali, kada govorimo o onome što istraživači podrazumijevaju pod terminom „ljudski kapital“, plusevi su višestruki. Ne može se društvo razvijati bez djece, ne može se ni optimistično razmišljati o budućnosti, ne može se ni puniti budžet, osiguravati nacionalna bezbjednost, unapređivati nauka i obrazovanje.
Rezultati popisa sve više šokiraju
Iako je demografska oseka primijetna u cijeloj Evropi, uostalom iz godine u godinu Njemačka izdvaja sve više sa „pokrivanje rupa“ u penzionom sistemu, države sa istoka kontinenta su u najgorem položaju.
Na ionako loše pokazatelje o brojevima novorođenih i umrlih, čiji su uzroci višestruki, nadovezala se galopirajuća migracija mladog (i uglavnom obrazovanog) stanovništva ka zapadnim zemljama. To se detektuje i u siromašnijim članicama EU.
Njemačka tako „kompenzuje deficit“ prijemom stanovništva iz Poljske, Bugarske, Hrvatske, Srbije… Donekle se snalaze i Poljaci, otvaranjem granica za Ukrajince, Mađari privlačenjem sunarodnika iz okruženja, ali suštinski – otvoreno je koliko takav pristup može trajati?
Preliminarni rezultati popisa iz Sjeverne Makedonije šokirali su javnost, a biće još šokova kako se budu objavljivali ovi podaci i drugdje na Balkanu. Smanjenje populacije na jugoistoku Evrope između dva popisa mjeri se milionima ljudi.
Populacioni bankrot
Darel Briker i Džon Ibitson u sjajnoj monografiji Prazna planeta upozoravaju da će se nešto slično, već za tri decenije, nastaviti širom svijeta.
Promjena načina života, usvajanje drugačijih vrijednosti i neumitnost nove faze demografske tranzicije uticaće da se čovječanstvo nađe u etapi „populacionog bankrota“. U njihovom zaključku ima logike. Isto kao što ima logike u tome da će ovakav scenario proizvesti dramatične političke i društvene promene. Toliko dramatične, da ih u ovom trenutku ne možemo ni zamisliti.
Na budimpeštanskom samitu razgovaralo se i o nametanju drugačijih vrijednosti. Majk Pens, donedavno potpredsjednik SAD, naglasio je:
„Naše porodice izgradile su naše civilizacije, one treba da budu obnovljene i očuvane. Jake porodice stvaraju jake zajednice, a jake zajednice stvaraju jake nacije.“
Ovdje treba imati u vidu da pojam nacije, kako ga upotrebljavaju američki konzervativci, podrazumijeva zapravo kulture, civilizacije. Definicija porodice se mijenja, kao i odnos prema nasljeđu, tradiciji i što je posebno primijetno – vjeri. Bogoliki čovjek zamjenjuje čovjekolikog Boga. Sa takvom promjenom, sve je teže razlučiti razliku između dobra i zla.
Očekivano, zbog rasprava, tema i poruka, iz drugog dijela „evropske javnosti“ samit je okarakterisan kao „anticivilizacijski“, skup zagovornika antimigrantske politike, homofoba i radikala različitih ubjeđenja. Svako brani svoje pozicije. Priča o demografskoj obnovi i porodičnim vrijednostima ne ide zajedno sa „gej paradama“ i konceptom rodne ravnopravnosti.
I upravo taj momenat ukazuje da se na „dnevnom redu“ budućih debata o „sudbini Evrope“ pomaljaju sasvim nove, moguće i najvažnije teme. Ko je i zašto za „kulturu života“, a ko je i zašto za „kulturu smrti“? Kako se u tom kontekstu tumače ljudska prava i slobode? Ima li evropske civilizacije bez evropske tradicije i hrišćanske baštine?
Posljednji samit nagovijestio je, kao nijedan prije toga, da se priča iz uskog okvira preduzimanja konkretnih institucionalnih mjera seli na daleko šire polje ideologije.
Dušan Proroković
Izvor: Sputnjik
