Malo je primjera koji potvrđuju filozofsku tezu da je “istorija vječno vraćanje istog”, kao što o tome svjedoči primjer društvene i ekonomske zbilje u Srbiji.
Fascinira količina energije koja se ulaže na svim pozicijama vlasti kako bi stvarnost koja privileguje sve vladajuće slojeve ostala ista, a predstava o njenom angažovanju za dobrobit naroda u javnosti predstavljena kao lična žrtva plaćenih činovnika. Sve što nam se danas događa već se ranije dogodilo. Medijska stvarnost potpuno je potisnula realne činjenice, uvodeći građane u stanje kolektivne nesvijesti.
Naša politička “elita”očigledno ne razumije ili neće da razumije dubinu agonije u kojoj se društvo nalazi. Naivno se vjeruje da će neki mesijanski spasioci nadoknaditi odsustvo institucionalnog upravljanja državom. Razvlašćivanje vlasti i uticaja pojedinaca u korist vladavine Ustava, zakona, propisa i procedura potpuno je zaustavljeno. Idolatrija i lični interesi sada stvaraju novog Mesiju, koji je “svemoćan” i koji će riješiti sve naše probleme. Nijedan autokrata nema svijest o tome da se pogrešno ponaša.
Sve dosadašnje politike na društvenoj sceni Srbije moraju doživjeti svoj potpuni krah skupa sa akterima koji su ih provodili. U Srbiji je uspostavljeno političko načelo da je onaj ko je jednom podlegao političkom prostituisanju opštih interesa politički potrošen zauvek i da nestaje s političke scene. Otuda veće čuđenje izaziva nekakva kvaziopozicija, koja ponovo nastoji da vaskrsne i osvoji vlast koju je maksimalno zloupotrebljavala kada je za to imala priliku.
Činovnici u javnim službama organizuju se na principima akcionarskih društva i svako nastoji da u okvirima svojih nadležnosti ostvari što veći lični interes. U ravni ličnih interesa, nažalost, djelovali su predstavnici svih dosadašnjih vlasti. Opšti interesi društva uopšte ne postoje, kao što ne postoji ni namjera da se o njima javno polemiše. Na svaki dinar prihoda koji privreda i društvo ostvare ustremi se desetine hiljada političkih pirana koje tu novostvorenu društvenu vrijednost progutaju.
Šta nas je to osudilo na lošu beskonačnost i prikovalo za dno života? Koje mračne sile na političku scenu uporno dovode najgore među nama? Šta nas je utamničilo u “lošu” beskonačnost u kojoj smo proveli nekoliko vjekova? Dobrih rješenja skoro da nema, a i kada se ukažu, mi ih ne želimo primijeniti.
Na slikanju uspješne ekonomske slike angažovana je ogromna energija, a mehanizmi prikrivanja mrske stvarnosti postaju svojevrsne groteske. Tako su “plate i penzije nikada veće u istoriji”, cilj koji je najjednostavnije postići tako što bi plate i penzije svakog mjeseca uvećali za jednu paru. Druga maskirna činjenica je sjvesna zamjena formulacija u kojoj se prosječna neto isplaćena zarada za određeni vremenski period predstavlja kao prosječna zarada. Ako bi se statističkoj bazi na osnovu koje se izračunava prosječna plata umjesto neisplaćenih zarada za taj period dodale nule, tada bismo dobili realni iznos prosječne plate, a on bi bio dramatično manji od onog koji se u javnosti predstavlja.
Skoro da se i ne pominju podaci koji najpouzdanije odslikavaju standard građana; BDP po stanovniku i zaduženost građana po domaćinstvu. Poređenje sa boljima od sebe trajno je zabranjeno. Poželjna je komparacija s lošijima ili sa samim sobom. Osnovna ekonomska dogma počiva na činjenici da se mi sve više zadužujemo, a da to predstavljamo kao nešto normalno. Kao da se taj dug neće morati vraćati ili će ga u naše ime vratiti neko drugi. Sa kreditima je kao sa alkoholom, što ih više povlačite sve se bolje osjećate, ali kad dođe vreme mamurluka, tj. vraćanja kredita, mučnina ne prestaje. Eto, od naše bolesti će umirati samo drugi.
Tako smo “dobro” prošli i za vrijeme pandemije jer smo se zaduživali i dijelili različite oblike pomoći privredi i građanima, čime smo povećali deficit budžeta na 8-9 odsto. To izgleda kao kad dvije porodice uđu u krizni period, pa jedna probleme riješi zaduživanjem, a druga se suoči sa krizom i plati cijenu tako što u kriznom periodu svede troškove na minimum i odbije da se zaduži. Nije se problem zadužiti, problem će biti kada dugovi prispiju na naplatu.
Možda će se na našim privrednim i društvenim razvalinama roditi potreba za gradnjom najsloženijeg društvenog proizvoda – uređene i funkcionalne male, demokratske države. Moramo živjeti sa mišlju da je to moguće i ići u susret tom cilju, ma koliko se on svakim danom sve više udaljavao.
Milan Knežević
Izvor: Novi magazin
