Na jednom od Milovih portala pročitao sam juče stav nekog Aleka Barovića, koji „dobronamjerno” kritikuje premijera Spajića, i, isto tako, „dobar dio naroda“, jer je, ne kaže se baš tako, ali se tako misli, suviše naivan da prepozna da su zastave i FCJK gorući problem u Crnoj Gori. Još dodaje i jedan moralistički akord da nijesu pare lijek za sve probleme.
Pa, gospodine, Aleče, nas „naivne“ najviše ugrožavaju dobroželatelji poput tebe. To što smo „naivni“ nikako ne znači da nijesmo nacionalno, ancionalno ili građanski osviješćeni, niti to što smo „naivni“ znači da smo pohelepni na pare. Prostije je nešto u pitanju! Nas zanima bolji život sa manje stresa, sa manje straha, sa manje četnika, manje partizana. Takođe, i sa manje nervoze i licmjerja, jer mi „naivni“ odavno znamo da svako dvadesetčetvoročasovno mandrljanje o zastavama, jezicima i identitetima najskulje košta i državu i naše živote.
Mi „naivni“ najprije umolijevamo, podržavamo i očekujemo od gospodina Spajića da se postara o ekonomskim reformama, jer smo bar toliko svjesni da su „patriote“ i „rodoljubi“ oglodali sve što su mogli u ovoj državi dok su, rekosmo, mandrljali o „gorućim pitanjima“.
Takođe, mi nemamo mentalnih kapaciteta da strepimo od paranoje, da će doći „zli Srbi“, „zli Rusi“, „zli Kinezi“, „zli Albanci“, ili „zla Crkva Srbije“ da nas pojede.
Mi smo spremni da živimo sada i ovdje, da živimo ako je moguće od pristojnog posla i pristojne plate, a ako i dođu svi ti „zlikovci“ branićemo i sebe i državu. Eto, mi možemo tako, Aleče!
Milovan Urvan