Kada sam se sa porodicom,prije trinaest godina, preselio iz Nikšića u Budvu, naselio sam se u dio grada koji se zove Lazi i ulicu koja je dobila ime po velikom ruskom piscu. Raznolik svijet je nastanjivao tu ulicu, a neki od ljudi koje sam tu svakodnevno sretao podsjećali su me na likove iz Čehovljevih pripovjetki.
Poveliki i ne naročito lijepi objekat na samom dnu ulice, koji je iz nekih, meni nepoznatih, razloga bio poznat pod nazivom kuća Velikog brata, iznajmljivali su taksisti. Iz njega se gotovo neprestano čula loša muzika iz uvijek iste radio stanice i žamor koji bi nastao nakon što bi jedan od stanara prepričao neki od svojih „podviga“ , koji su se uglavnom sastojali iz naplaćivanja vožnje mušterijama po višestruko većoj cijeni u odnosu na realnu.
U zgradi preko puta one u kojoj sam stanovao, živjeli su muškarci i žene u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama. Zajedničko im je bilo to što su u Budvu došli na ljeto u potrazi za sezonskim poslovima, baš kao i to što bi na kraju sezone tu i ostajali , pristajući da rade za znatno manje plate. Kada bih u ranim jutarnjim satima prolazio pored te zgrade, obavezno bi sreo nekog od stanara kako odlazi na posao. Na njihovim licima su se jasno nazirali tragovi bezuspješnog prikrivanja krupnih podočnjaka, dok bi se u vazduhu osjećao zadah jeftinog alkoholnog pića.
Komšija sa kojim sam provodio značajan dio slobodnog vremena je bio čika Miloš, profesor Beogradskog univerziteta u penziji. Bio je to zanimljivi čovjek u kasnim sedamdesetim godinama, koji je svojevremeno desetak godina proveo na stručnom usavršavanju u Americi, gdje je , kako je to sam volio da kaže, primio radne navike. I zaista, kada bi čovjek ušao u njegovu veliku i na prvi pogled luksuznu kuću, odmah bi shvatio da je u njoj sve prilagođeno radu u bašti, u kojem bi Miloš provodio veliki dio dana. Unutar kuće su , između ostalog, bile i prostorije sa svim mogućim vrstama alata i priborom za rad u bašti prepunoj raznih voćki i povrća , koja se nalazila neposredno ispred kuće.
Nakon višesatnog orezivanja voćki ili kakvog drugog posla, Miloš bi me često pozivao na kafu. Ne bi prošlo ni pola sata našeg razgovora, a on bi po navici promijenio temu o kojoj smo do tada razgovarali i izgovorio uvijek iste riječi, koje bi me svaki put jednako začudile:“Pavle, moram ti reći da sam ja još uvijek ateista“! Zatim bi otpio još jedan gutljaj njegove domaće loze i dodao sledeće :“Ljudi su se i na mjesec popeli, a neko još uvijek vjeruje u Boga“! Priznajem da sam prvi put čuvši te riječi reagovao prilično burno, objašnjavajući mu da je Bog nevidljiv i svudaprisutan, te da je to dogmatsko učenje nemoguće ni oboriti ni ugroziti. Posebno ga ne može dovesti u pitanje činjenica da je neka kreatura u skafanderu svojevremeno nesigurnim koracima pokušavala da hoda po mjesecu.
Od vremena u kojem su napisana jevanđelja pa sve do naših dana, mnogi su sumnjali u Hrista. Nakon vaskrsenja, apostol Toma je izrazio želju da dotakne Hrista i svojim rukama Njegove rane opipa. Međutim, ta sumnja je za nas dušekorisna, jer zahvaljujući njoj imamo jevanđeljski dokaz da je to bio zaista vaskrsli Hristos i da je to bilo zaista tijelo Njegovo, a ne privid, kako će to kasnije tvrditi jeretici doketi. U devetnaestom vijeku je sumnjao i stari kolebljivac po pitanju vjere – Anton Pavlovič Čehov, u čijoj smo ulici nimalo slučajno stanovali.
Čehov je govorio da je nekoliko puta u životu prošao provaliju i bezdan koji se nalaze između vjere i bezvjerja. U svojoj priči „Arhijerej“ opisuje glavnog junaka – episkopa u penziji, pa za njega kaže da je pred kraj života uspio da sačuva vjeru. No, ipak je toj vjeri nešto nedostajalo. Taj nedostatak je, zapravo, bio u odsustvu one radosti koju svaki put iznova osjećamo kada prisustvujemo jutarnjoj službi na Vaskrs i slušamo pojanje Pashalnih stihira. Na taj način je i Čehovljeva sumnja dušekorisna jer nas podstiče da neprestano tragamo za tom radošću. Jedino mi je čika Miloševa sumnja, makar u tom prvom periodu našeg poznanstva, djelovala kao apsurdna i beskorisna kako za dušu, tako i za um čovjekov. Trebale su čitave godine da prođu i desetine naših razgovora, kako bih shvatio da je svaki moj argument u korist vjere u Hrista itekako uticao na Miloševu dušu. Iako to nije pokazivao, sve vrijeme je poput sunđera upijao svaku apofatičku tvrdnju o Bogu Koji je nesaznajan, nedodirljiv, nepostižan, neshvatljiv, neobuhvatljiv… Međutim, čovjek se u zrelim i poznim godinama teško mijenja. Naročito mu je naporno da prizna pred drugima promjenu načela koje je značajan dio svog života ispovijedao. Međutim, bilo mi je jasno da se već neko vrijeme lomio i da mu je tako malo trebalo da povjeruje.
Nakon osam godina stanovanja u toj ulici, preselio sam se u stan koji je bio znatno bliži Starom gradu i crkvi Svete Trojice u kojoj služim kao đakon. Miloša sam rijetko kad sretao, uglavnom na pijaci ili nekom od supermarketa. Uvijek mi se činilo da je imao nešto važno da me pita, ali da to naprosto ne može da izgovori. Kada je počela pandemija koronavirusa, prestao sam da ga srećem, a nikako nisam uspijevao da nađem vremena i pođem do njega kako bih vidio da li je dobro.
Međutim, prije neki dan sam na putu za manastir Podmaine, zajedno sa svojom djecom, prošao ulicom Čehovljevom. U bašti , pored njegove kuće, ugledao sam zamišljenog čika Miloša dok obavlja jesenje radove. Iako je na pragu devete decenije, još uvijek je prilično krijepak i okretan. Nisam mu se javio, niti prekinuo tok njegovih misli. Možda bih javljanjem svojim omeo baš onaj momenat u kojem će se njegovo srce i konačno otvoriti za Hrista…
Đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
