Piše: Miroslav Stojanović
Još jedno „otkriće“ o (navodno) tajnim planovima zapadnog vojnog saveza za skori, gotovo neizbežni, rat s Rusijom, ovoga puta na stranicama visokotiražnog i uticajnog nemačkog (bulevarskog) „Bilda“, podiglo je, iznova, medijsku i političku prašinu.
Manje šokantno od nekih ranijih sumornih predskazanja, pa i onog lansiranog takođe posredstvom medija iz iste, Špringerove kuće, sa stranica dnevnika „Velt“, ono, u tom dugom nizu, aktualizuje i dodatno pojačava zloslutnu buku ratnih bubnjeva.
Za razliku od ranijih scenarija, ovaj lansiran posredstvom „Bilda“, čije autorstvo se pripisuje američkom majoru Pingreju, „osvežen“ je iskustvom iz ukrajinskog rata: važna uloga u „obuzdavanju Rusije“ data je dronovima i robotima. Plan je da se njihovom upotrebom neutrališu, najpre u Kalinjingradu, a potom duboko u ruskoj teritoriji, borbeni avioni, raketni sistemi i infrastruktura.
U stvaranju ratne psihoze i njenom dovođenju, s vremena na vreme, do usijanja, učestvuju i ljudi na najodgovornijim funkcijama: ministri odbrane, načelnici generalštabova, šefovi obaveštajnih službi, specijalizovane i uticajne korporacije. Takva je, nesporno, američka RAND korporacija: ona je svojevremeno svojim dramatičnim izveštajem snažno uzbudila i uzbunila zapadni svet.
I kao da autorima scenarija o sigurnom, neizbežnom ratu, pri čemu se uvek govori o Rusiji kao agresoru koji ga započinje, i nije najvažnije hoće li se njihove pouzdane prognoze ostvariti i da li će do rata zaista doći.
Cilj je postignut: u atmosferi straha i ratne psihoze lakše se povlače radikalni potezi – enormno povećanje vojnih izdataka i neviđena militarizacija – kakvi bi u „mirnodopsko vreme“ politički, nauštrb drugih potreba (socijala, obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura), bili nepojmljivi i neizvodivi.
Fridrihu Mercu pošlo je za rukom da ukloni „kočnicu duga“, ustavnu kategoriju koja je vladama ograničavala mogućnost zaduživanja iznad 0,35 procenata bruto nacionalnog prihoda. Napravio je specijalni fond „težak“ 500 milijardi evra isključivo za potrebe Bundesvera. Opsednut je idejom da stvori najjaču armiju na Starom kontinentu. I Nemce (opet) učini ratničkim narodom.
Nije od toga politički profitirao. Najnovija istraživanja su za njega krajnje nepovoljna – 80 odsto građana smatra ga neuspešnim kancelarom. Nijedan od njegovih prethodnika nije bio toliko nepopularan.
Ako septembarski izbori u tri istočnonemačke pokrajine prođu kako se inače predviđa i (desničarska) Alternativa za Nemačku trijumfuje (a očigledno hoće), postaviće se ozbiljno pitanje Mercove političke sudbine.
U svim tim ratnim scenarijima posebno varniči tamo gde se NATO i Rusija „fizički dodiruju“. Gotovo isključivo (doskora) oko i zbog Kalinjingrada i, posebno, uskog koridora Suvalki, dugačkog 65 kilometara, koji „NATO teritorijom“ (Litvanija i Poljska) povezuje Belorusiju (a time i Rusiju) sa ruskom enklavom.
Najruskiji grad u Evropskoj uniji
Poslednjih nedelja, od kad se na društvenim mrežama pojavila (separatistička) „Republika Narva“, prostor sa istoimenim estonskim gradom (i njegovom okolinom), koji od ogromnog ruskog prostranstva dele (samo) most i uska reka Narva. Sad je ta tačka, najednom, iz više razloga, proglašena (čak) „opasnijom“ od koridora Suvala i – Kalinjingrada.
Eksperti za pitanja rata i bezbednosti podsećaju da bi munjeviti ruski napad na Narvu bio motivisan dvostrukom strateškom logikom. Demografijom (devedeset odsto stanovništva govori ruski) i geografijom: blizina ruske teritorije omogućava brzi prepad.
Tu se zaista, u bukvalnom smislu, NATO i Rusija gledaju „oči u oči“. Iako granični most na reci Narvi (otvoren je samo za pešake, i to od sedam sati ujutru do sat pre pola noći) sa estonske strane kontrolišu „domaći“ policajci, najistureniju tačku NATO-a – i Evropske unije – obezbeđuju i čuvaju trupe Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske.
Na toj „isturenoj tački“, „najruskijem gradu u Evropskoj uniji“, sukobljavaju se dva oprečna interesa koji u sebi imaju eksplozivni naboj mogućeg sukoba: za NATO je to granica koju po svaku cenu treba čuvati. Za Rusiju imperativni nalog: reč je o većinskom ruskom stanovništvu koje, u slučaju potrebe, treba takođe po svaku cenu zaštititi.
Profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Bundesvera u Minhenu Karlo Masala predstavio je u knjizi simptomatičnog naslova „Kada Rusija pobedi“ (objavljena 2025. godine) hipotetički sledeću situaciju: mart 2028. godina, Rusi u toku noći zauzimaju Narvu i baltičko ostrvo Hijuma.
NATO je potpuno iznenađen i zatečen. Dilema zapadnih stratega i političara: da li zbog gradića sa oko pedeset hiljada stanovnika aktivirati član 5 statuta zapadne vojne alijanse i ući u rat s nepredvidivim posledicama.
Šala kao zbilja
I oni koji veruju da do takvog scenarija neće doći nisu načisto oko toga kako adekvatno reagovati na lansiranje ideje o „Republici Narvi“ koja se širi društvenim mrežama. Ta dilema pretvara, u hibridnom ratu gde se sve teže razlikuje šta je istinita informacija a šta ciljna dezinformacija, moguću šalu u preteću zbilju. Pritom se podseća da je Vladimir Putin, navodno, još 2022. godine izjavio: „Narva je uvek bila ruska, mora biti vraćena Rusiji“…
Oko Kalinjingrada su snuju ozbiljnija i opasnija predskazanja i scenariji. I ovde stratešku ulogu igra geografija. I, umesto demografije, kao u slučaju Narve, istorija.
Ono što je, u geografskom smislu, u vreme Sovjetskog Saveza bila strateška prednost Kalinjingrada – „nepotopivi nosač aviona“ – vojnog utvrđenja koje dominira Baltikom, u novim okolnostima se može pretvoriti u manu i stratešku slabost: opkoljena NATO teritorijom, isturena ruska enklava mogla bi (lako) da se izoluje i „odseče“.
Tu se koridor Suvalki pojavljuje kao najkritičnija tačka sukoba. Niskog intenziteta (incidenti, kao „test“ i provokacija) i onog koji bi mogao da izmakne kontroli. Isti paradoks, kao u ruskom slučaju, koridor ima i za NATO: veliku stratešku prednost i veliku manu. Ako bi ga Rusi zaposeli, baltičke zemlje bi fizički bile odsečene od ostalog dela NATO teritorije.
A u scenariju koji je (još) 2014. godine obelodanila američka korporacija RAND, istraživački centar (trust mozgova) koji finansira Pentagon, barata se upravo time. Pod izgovorom da spreče humanitarnu krizu u Kalinjingradu, Rusi zaposedaju koridor. Baltičke zemlje nisu sposobne to da spreče. U strahu od dramatične eskalacije, saveznici oklevaju, NATO je „ponižen“.
Litvanci su gnevno reagovali. Osetili su se, kao i u kasnijem „Veltovom“ scenariju, otpisanim. Nisu hteli da budu tretirani kao „bespomoćni posmatrači“. Autori scenarija, i onog korporacije RAND i onog lansiranog na stranicama „Velta“, objašnjavali su da njihova namera nije bila da potcene spremnost Litvanije da se brani. U pitanju je „šok terapija“: da se pokrene komplikovani mehanizam zapadnog vojnog saveza i ojačaju „neuralgične tačke“.
To je dalo rezultate: NATO nikad nije bio jači i opremljeniji na tom delu „isturenog fronta“ u Litvaniji i Poljskoj. Razvijena je snažna „koncepcija odvraćanja“, tzv. „Pojačano napredno prisustvo“ s jakim borbenim grupama. Jedna od njih, ona u poljskom Ožisu, pod komandom je SAD.
Nemačka je stacionirala blizu Viljnusa brigadu opremljenu oklopnim borbenim vozilima „marder“ i „puma“, koja će, u punom kapacitetu, imati oko 5.000 vojnika. Berlinu je odbrana koridora izuzetno važna. Poljska drži elitnu 15. brigadu tik uz koridor. Litvanija ubrzano gradi novu bazu na granici s Poljskom. Sve učestalije se na tom terenu organizuju vojni manevri s masovnim učešćem vojnika i ratne opreme iz više zemalja…
Mediji na Zapadu su, posebno 2015. i 2016. godine, bili puni dramatično intoniranih naslova i upozoravajućih tekstova o tome da će Rusi za (samo) 30 do 60 sati „biti u Rigi i Talinu“. „NATO ne može da zaustavi ruske tenkove“ („Telegraf“), „Rusija bi mogla da pregazi Baltik za tri dana“ („Vašington tajms“).
Tadašnji predsednik Vojnog komiteta NATO-a (od 2015. do 2018) Petr Pavel, sada predsednik Češke, smatrao je 2015. godine da bi Rusi mogli da „okupiraju Baltik“ za dva dana. Američki general Ben Hodžis je 2016. godine, kao komandant kopnenih NATO snaga u Evropi, rekao novinarima nemačkog nedeljnika „Cajt“ posle jednog od učestalih vojnih manevara: „Rusi bi brže uzeli (Baltik) nego što bismo mi uspeli da ga odbranimo“…
Neki od scenarija pokazali su se (već) uveliko promašenim. Bar kad je reč o preciznom određivanju datuma kad „sigurno kreću ratne operacije“. Ništa od toga. S onim „Veltovim“ (obelodanjenim u februaru) treba još malo da budemo strpljivi, do tri sata u noći 28. oktobra ove godine. Tada, po ovom predskazanju, ruske snage iz Belorusije prelaze litvansku granicu.
Moskva ih označava kao „mirovnjake“: štite humanitarni konvoj ka svojoj kalinjingradskoj enklavi. U stvari: granicu prelaze teške oklopne snage. U isto vreme kreću ruske vojne formacije istočno od Kalinjingrada. Susretom u južnoj Litvaniji zaposedaju koridor koji odvaja baltičke zemlje kopnenim putem od ostatka NATO-a.
Najopasnije mesto na svetu
Nastaje konfuzna situacija. Vašington, verbalno, pruža podršku NATO-u. Ne želi, međutim, da se aktivira član 5 i uđe u rat sa Rusijom. Moskva nudi Americi posredničku ulogu.
Za to vreme učvršćuje koridor svim raspoloživim sredstvima. Od minskih polja, tenkovskih betonskih prepreka do protivvazdušnih raketa. Sa svakim satom odbrana koridora postaje skuplja. Teret eskalacije prebacuje se na Zapad. Ako NATO pokuša da nešto učini silom, aktiviraju se ruski iskanderi iz Kalinjingrada i Belorusije, uz nagoveštaj nuklearne pretnje…
Iako sve vreme odlučno tvrdi da nema nikakve namere i planove da napadne neku od baltičkih zemalja, ni bilo koju NATO članicu, Moskva sigurno budno motri na zbivanja oko „najopasnijeg mesta na zemlji“, koridor Suvalki. Strateški važan za vezu sa strateški važnom kalinjingradskom enklavom.
Kalinjingrad čuva ravnoteža straha
S promenom imena posle Drugog svetskog rata, od (pruskog) Kenigsberga (iako je ime dobio još u 13. veku, u čast češkog kralja Otokara Drugog Pšemislava) u (sovjetski, ruski) Kalinjingrad (po heroju Oktobarske revolucije Mihailu Kalinjinu), grad je sačuvao jedno svojstvo: bio je (u vreme Trećeg rajha) i ostao (posle nemačkog poraza) teško osvojiva tvrđava.
I danas se, naime, u Kalinjingradu nalaze jake ruske snage. Moćna Baltička flota, jaki odbrambeni sistemi, uključujući balističke rakete „iskander“, koje mogu da nose nuklearne glave i gađaju ciljeve duboko na teritoriji NATO članica.
Crvena armija osvojila je Kenigsberg u jednoj od najuspešnijih ratnih operacija od 6. do 9. aprila 1945. godine. Komandant nemačke armije koja je očajnički, uz mnogo žrtava, četiri dana bezuspešno pokušavala da odbrani grad, general Oto Laš bio je prinuđen da potpiše bezuslovnu kapitulaciju. Na svoju ruku, uprkos Hitlerovoj izričitoj naredbi da ga brani „do poslednjeg vojnika“.
Firerov bes ga umalo nije stajao glave: osuđen je na smrt zbog „izdaje“. Hitlerova smrt bila je, međutim, brža. General Laš se, posle nekoliko godina provedenih u Sibiru, vratio s velikim brojem nemačkih zarobljenika 1955. godine u zemlju. Bio je to rezultat posete zapadnonemačkog kancelara Konrada Adenauera Moskvi.
Kalinjingrad, do daljeg, čuva ravnoteža straha. Ono što je ratom dobijeno, znaju to dobro i na Zapadu, ne predaje se bez rata. Ta činjenica ne deluje, međutim, previše umirujuće za ruske građane u enklavi. Pogotovu kad se sve učestalije (javno) barata onim zloslutnim ratnim scenarijima. I neskrivenim, makar odloženim, aspiracijama.
Teško je poverovati, na primer, da je kockom i pukim slučajem odabrano mesto gde će prvi put posle Drugog svetskog rata biti stacionirana jedna „stajaća“ formacija Bundesvera. Brigada s pet hiljada vojnika. Tik uz onaj famozni koridor, „najopasnije mesto na zemlji“…
Izvor: NIN
