Piše: Miloš Lalatović
Toga dana sam otišao da vještačim u slučaju zatvorenika koga su trebali da osude na doživotnu robiju. Bilo je pitanje da li je za zatvor ili psihijatrijsku bolnicu. Došao sam u zatvorsku prostoriju, gdje je zatvorenik bio svezan, pod budnim okom čuvara.
Predstavili smo se jedan drugom. A, onda je počeo da priča o istoriji, srednjevjekovnu, uglavnom skrivenu stranu toga perioda. Pominjao je Paracelzusa, Pika de Mirandolu, Jakoba Bemea, razne poznate i gomilu nepoznatih ličnosti iz svijeta ezoterije i okultizma. Pustio sam da priča, cilj je bio spoznati poentu njegovog svijeta. Spominjao je razne citate već pomenutih ličnosti iz njihovih spisa od kojih su neka bila i spaljena. Kako je koji citirao tako mi se javljala neka zbunjenost, želja za daljim istraživanjem toga citata. Bili su suviše duboki. I kad sam došao kući, na internetu sam istraživao pomenute ljude i njihove misli. Bio sam u stanju, koje bi se moglo opisati kao da tražim iglu u plastu sijena. Baš mi je bilo loše, osjećao sam nedostatak. Zaspao sam. Sanjao sam užasne snove, čijeg se sadržaja ne sjećam osim jednog, glasa, “vratiću se“…
Miloš Lalatović: Dorsi, film, gdje je jedna ličnost prikazana po volji establišmenta
Posle dva dana dana sam ponovo otišao do zatvorenika. Dočekao me, osmjehujući se. Da li su se malo slegli utisci, upitao me? Jesu, odgovorih mrzovoljno. Dobro, danas smo pripremili novu lekciju. Obuhvatio je period od sredine osamnaestog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj period je posebno interesantan. Puno toga se dogodilo. Mnogo simbola, nastavi priču. Oduvijek je u suštini postojao samo simbol. Svjetske epohe se mogu podijeliti po tačno određenim znakovima. Svako vrijeme nosi svoj znak ili simbol. Ljudi nijesu svjesni njihove moći. Ipak se i najobičniji činovnik ili vojnik prilijepi za neki od njih. Možda je sva istorija ljudskog roda počela od simbola. Od Drveta poznanja dobra i zla do petokrake i svastike. Samo je pravo pitanje ko je donosilac i nosilac tih simbola, odakle uopšte oni… U svakom slučaju oni nose neku tajnovitost, tajnu skrivenu, ali ipak opšte prihvaćenu. To je najveća pobjeda simbola. Oni su znak prepoznavanja određenih grupa između sebe, oni određuju jednu epohu, oni su znak najčešće slobode ili želje za njom. Sloboda je najveći pokretač revolucija, a, ona mora imati simbol. Ali ni jedna revolucija nije pobuna protiv samo onoga, protiv čega se formalno zalaže. Ona je samo ulaz ili mali fragment dubljeg nivoa pobune, protiv nečega što većina ne razumije. Sve se odvija u nevidljivom prostoru. Cilj je ko će pobijediti, Tesar ili njegov protivnik, Tesar i njegova krajnje izrugana manjina, kojoj je neprivlačno i teško pripadati ili svijet, gomila raznih naroda, kultura, pojedinaca i običaja, naizgled i međusobno suprotstavljenih, često i do krvi sa mnogo žrtava, ali se uvijek pomire kad je Tesar u pitanju. Jednostavno, On kod ljudi budi neku unutrašnju duboku želju za pobjedom nad Njim, ta pobuna teče generacijama kroz gene crnom rijekom grijeha, koja postaje sve gušća i gušća. Ne može čovjek da se pomiri sa ostavljanjem svoje nazovi slobode koju je naučio na nekoj reklami, koja je u suštini oduvijek postojala u ovom ili onom obliku i koja je odavala određeni simbol.
Vrijeme nam je isteklo, moram da idem, vidimo se sjutra. Bilo je lijepo slušati vaša razmišljanja. Dok sam se spremao osjećao sam određenu iscrpljenost od priče toga čovjeka, samog njegovog prisustva. Ne znam kako ću uspjeti da ovo preguram do kraja. Možda ću ipak odustati i to brzo i sve prepustiti drugome. U svom tom mom razmišljanju uhvati me zatvorenik za ruku i reče mi: “ ne ostavljajte me, ni slučajno, ako to uradite, ubiću se, a prije toga ostaviti pismo, gdje ću vas navesti kao glavnog krivca, to bi vam uništilo karijeru kao i lični život“. Nakon toga se osmjehnu, kao da ništa nije bilo. Jeza me obuzimala, ali sam pokušao to da sakrijem, ali graške znoja su me odavale…
