Piše: Miloš Lalatović
Znamo iz našeg okruženja da se mnoge ličnosti prikazuju u svijetlu kako odgovara vladajućem režimu ili grupi istomišljenika.
Najbolji primjer je Petar Drugi Petrović Njegoš, gdje se sa jedne strane prikazuje kao veliki Srbin, sa druge Crnogorac, sa treće kosmopolita, bludnik, asketa, i itd. Uglavnom, kako kome odgovara.
Ovo nije usamljen slučaj iz naše istoriografije, niti uopšte svjetske istorije.
Pitanje je koliko mi u stvari tačno poznajemo određenu ličnost, makar mnoge knjige i zapise pročitali o njoj, pa i filmove pogledali.
Jedan od ovakvih primjera je i film Olivera Stouna The Doors iz 1991.godine. Meni lično, veoma drag film, upoznao sam se preko njega sa nekim detaljima iz života Džima Morisona, a i ostalih članova benda Dorsi.
Međutim, problem je što sam čitajući kritike od strane istoričara umjetnosti, posebno onih vezanih za rok muziku i pomenuti bend saznao neke, pa mogu reći šokantne detalje.
Film ne odgovara porukama, koje je slao Morison. Previše je prenatrpan psihodelijom, i to ne onom koja je karakteristična za Morisona, nego više za bendove, poput The Sister of Mercy.
U globali, iako nama ljudima, koji su gledali davno film, po poznavaocima benda i djela Džejmsa Daglasa Morisona ili Džimi Morisona, on ne šalje nikakvu poruku kakvu je slao Morison, tačnije ne šalje ništa, film je previše zaokrenut psihodelijom, koja tačno, u Morisonovom iskustvu nije hvalila, ali je pogrešna, i napravljena tako da zamagli pravu poruku Dorsa.
Džimi Morison je izmijenio pogled na tradicionalni američki stil života i filosofije, iako je i isticao isti prilikom konzumiranja alkohola i cigareta.
Džimi Morison je preminuo 1971.godine u svojoj dvadeset i sedmoj godini života u Parizu. Sahranjen je na groblju Per Lašez i njegovo grobno mjesto je jedno od najposjećenijih na svijetu. Na istom groblju sahranjen je i englesko-irski pisac Oskar Vajld, a i druge poznate ličnosti.
Iz ovoga primjera možemo zaključiti da mnoge ličnosti kojima se divimo ili ne, u stvari, postoji velika vjerovatnoća da nijesu ono kao što su predstavljeni, nego da je naš omiljeni muzičar, umjetnik, naučnik, bilo ko ili šta, u stvari manje više preoblikovana ličnost, koja u suštini i nije on, možda po nekim površnim detaljima jeste, ali drugo ne.
U hrišćanskoj teologiji postoje izrazi apofatička i katafatička teologija. Katafatička je ona koja se može pozitivno izraziti, recimo, Bog je ovakav ili onakav, ili neki čovjek isto tako, ali to ne opisuje ni Boga ni čovjeka u potpunosti, iako je i to vrlo korisno. U teološkom smislu, čovjek jedino nekim mističnim iskustvom, kao isihastičkim može poznati Boga, čovjeka teško.
Sličan metod možemo upotrijebiti i sa poznatim ili bilo kojom ličnošću. Na kraju, jedino možemo reći, čovjek je tajna.
