Piše: Vladimir Tabašević
Mreža (1976), kultni film Sidni Lameta za koji scenario piše Padi Čajefski, kako decenije prolaze, sve jasnije se potvrđuje u svojoj profetskoj anticipaciji koja po nekom nespoznatom pravilu prati svako autentično delo umetnosti.
Čuvena je rečenica iz ovog filma (u slobodnom prevodu na naš jezik): „Lud sam ko k…c, i ne mogu više ovo podneti“, i izgovara je Hauard Bil, glavni junak ove crnohumorne drame. Za one kojima je Mreža promakla, kratak uput: Hauard je poludeo u televizijskom programu uživo, najavio svoje samoubistvo pred kamerama i tako podigao gledanost do rekordnih granica.
Ostalo je istorija koju živimo danas: rijaliti realnost u kojoj svi moraju da nađu način da budu mahnite javne ličnosti i tako osvoje masovne pažnje, a televizije koje im to omogućavaju – postanu najgledanije, što im diže cenu sekunda za plasiranje proizvoda i propagande. Profit ne sme da ispašta i u njegovo ime, kod svake ličnosti treba izazvati volju da bude snimljena u svojim napadima „ludila“ i – eto nam zatvorenog biznis modela.
Vlasnici televizija tiho pate zbog toga što sada svako može biti notorni Zmaj od Šipova u svoja četiri zida, sam za sebe, bez njihovog blagoslova i reflektora. U medijskom ratu izazvanom pomeranjem uticaja sa jednog medija na drugi, ratu između Mitrovića i Bake Praseta, sveštenikov sin odnosi ubedljivu, epohalnu pobedu; dovoljnu za još jedan kabriolet za koji ni sam ne zna da li je ironičan u njegovom bahatom posedovanju, ili je ozbiljan u svom demonstrativnom vlasništvu nad njim: cinizam je sveto načelo medijskih mogula. Mitrovićeva vila na Dedinju, niče u svom neukusu kao znak tog cinizma, i svojom vulgarno impozantnošću, govori nam samo jedno: Ko vas jebe kad ste glupi pa odustali od socijalizma.
Moje prvo pojavljivanje na televiziji u ulozi mučenog pisca – koji je tek istorijski prevaziđena figura dozlaboga – prošlo je dosta trapavo i svako sledeće nije bilo znatno bolje. Izdavač naloži: idi i maši knjigom, da se vidi knjiga, da kupuju ljudi, voditelj programa postavlja pripremljena pitanja na koja ga odgovori nimalo ne zanimaju, i ti sad, čik, znaj šta si ono hteo svima, smrtno uveren, da poručiš – kako i zašto. Odmah nakon, dobio sam pouku od voditelja sa iskustvom: Vladimire, televizija nije medij „pameti“, to je medij šarma – znaj to!
Na nekoj drugoj adresi, takođe kod odlučujućih likova u sferi klasičnih medija, kada sam se zanosio da je na meni da utičem pozitivno na „omladinu“, promovišući literaturu na primer, takođe sam dobio simptomatičan poučak: Ideja ti je odlična, ali bojim se da to neće razumeti seljak sa Golije.
I tako je ta avet, izmišljeni, „prosečno tupav seljak sa Golije“, koji hoda od kancelarije do kancelarije televizijskih servisa i plaši njihove direktore svojom „glupošću“ i „nedoraslošću“ za kvalitetne sadržaje, nastavio da bude realna mera svih procena za to kakav sadržaj emitovati – i kome, s nadom u koliku gledanost.
Vladimir Tabašević: Psihopate protiv šizofreničara
U lavirintu izmišljene tuđe gluposti koja navodno sprečava ljude da pomno prate Gajišekov Agape ili Gorislavovo Oko, neprestano se vrtimo tražeći sve više Ševa i Jarana u javnosti da nam dignu gledanost. Kanda se jedino Željko Malnar ne okreće u svom grobu jer Marko Miljković, „čuveni“ rijaliti igrač, gađa jajima komšije po Belvilu i rado u ludnice pred kamerama ide. A zauvek bivši muž Goce Tržan, drugoj pravi dete koje će poneti ime – Željko.
Za to vreme, u svom iskazu odbrane, monstruozni Uroš Blažić, zločinac iz Dubone i Malog Orašja, sasvim iskreno je izneo svoje manijačke umišljaje: Meštani su mi zavideli na tome što se družim sa POZNATIMA.
Izvor: RT Balkan
