Piše: Miloš Lalatović
Ovih dana, tačnije, 5 Aprila, navršava se trideset i jedna godina od tragične smrti frontmena benda Nirvana Kurta Kobejna. Toliko, ne mogu da vjerujem. Nadmašila je smrt već četiri godine, godine njegovog ovozemaljskog života. Da, našli su ga tog kišnog dana u njegovoj kući, okruženoj prelijepim i pomalo tužnim zelenilom, mrtvog. Neki radnik, majstor ili ko već.
Uzrok smrti je samoubistvo. Nakon, što je pobjegao iz klinike za odvikavanje od narkotika otišao je kući, uzeo veliku dozu heroina i tableta, i opalio u sebe smrtonosan hitac. Bio je opčinjen oružjem, baš kao i njegov uzor, književnik Vilijam S. Barouz, sa kojim je imao čast da se susretne samo sedam-osam mjeseci prije smrti. Barouz je nakon svega rekao da se kod Kobejna već tada primijećivala smrt.
Vladika Jovan Ćulibrk, citirajući neke istoričare umjetnosti je govorio za njegov omiljeni bend Joy division i za njegovog frontmena Jana Kertisa, koji je takođe život završio suicidom, da se u toj grupi oslikavala čitava zapadna umjetnost i kultura zadnjih hiljadu godina. Rok muzika je premotavala od svog nastanka sve umjetničke pravce zapadne kulture počev od sakralne muzike desetog i jedanaestog vijeka, preko baroka, rokokoa, klasicizma, romantizma, moderne, postmoderne, na kraju je počela da premotava samu sebe, a sve to oličeno u bendu Joy division, a posebno njegovom vokalu Janu Kertisu, koji na neki intuitivni arhetipski način je nosio čitav teret Zapada, što je bilo previše za pleća mladog čovjeka od dvadeset tri- četiri godine.
Mislim da se taj teret produžio i na muzičare posle Kertisa, a svoju punoću je dobio u ličnosti Kurta Kobejna, koji ima izrazito zapadne korijene, bijelog Amerikanca protestanta, zapadnoevropskog porijekla. Može se reći da je jednim dijelom zakačio ovaj teret i pokojnu Ejmi Vajnhaus, ali ipak Kurt je centralna ličnost civilizacije, čija se omladina u potrazi za smislom okreću porocima i suicidu. Nije samo to odlika zapadne civilizacije niti je to moja kritika iste, takva potreba, samo možda uz svo dužno poštovanje prema svakom narodu i rasi je izražena širom svijeta, ali na prostijem, banalnijem i kičastijem nivou. Međutim, Zapad, kome i mi pripadamo ima nešto dublje u svojoj osnovi, judeohrišćansku i antičku kulturu starih civilizacija Grčke i Rima, najsavršeniju religiju i kulturu, zajedno sa dodatkom kultura ostalih naroda Slovena, Germana, Gota, i itd. Svi su dali svoj maksimalni doprinos toj velikoj i prelipo ukrašenoj građevini oličenoj u gotičkim, romaničkim, baroknim, vizantijskim katedralama i crkvama, moralu, etici, tehnologiji, velikim neboderima. Ipak, u svoj svojoj visini zapadni čovjek je zaboravio na jednog Čovjeka, koji mu je podario sve to, Gospoda Isusa Hristosa.
Zaboravljajući na Njega, zapadao je u stanje slično onom koje se naziva ,, izgubljeni raj“, a da ni sam nije bio svjestan toga.
Na kraju u potrazi sa smislom odlazi na putovanje na Istok, stvarno ili kulturološko, bez da igdje ide. Puši opijum, na slikama i muzici izobražava svoje stanje, ne bi li otkrio nešto. Oni pragmatični, okreću se nauci, kako bi pronašli još jednu ovu ili onu bakteriju, vrstu biljke, životinje. Sve je to dobro i lijepo, ali opet se sve više sa tim otkrićima jedan Čovjek biva zaboravljen. Kao biser, prekriven gomilom pepela, i ta gomila postaje sve veća i veća. Da bi pronašli smisao mladi ljudi se krajem četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina okreću bitničkom i hipi pokretu. U početku slatki nevini i naivni mladići i djevojke, koje vrište na pojavu svog omiljenog benda, zgodnog frajera, poput Elvisa Prislija, došlo se do Merilina Mensona, kao odličnog umjetnika, koji karikaturiše cjelokupnu američku kulturu.
No, da se vratimo Kobejnu, jer ovo ima itekako veze sa njim.
Rođen u Aberdinu, Vašington, 20 Februara 1967. godine, živi srećno u tipičnoj američkoj porodici srednje klase do svoje devete godine.Nakon razvoda roditelja počinje da se povlači u sebe, osjeća stid, iako je razvod već tada u društvu bio uobičajna pojava. Ide tokom tinejdžerskih godina od ,,nemila do nedraga“, roditelji mu sklapaju nove brakove, Kurt i njegova sestra Kimberli, kao djeca iz prethodnog braka su im došla kao teret, pogotovo preosjetljivi sin. Kao dijete i adoloscent, zamišljao je da su mu roditelji vanzemaljci, da je usvojen, i da će jednom doći po njega. Tokom srednje škole družio se sa jednim homoseksualcem, pa su mnogi mislili da je i on istog opredeljenja, pošto je postao slavan govorio bi da je gej u duševnom smislu, ne seksualnom. Jedno vrijeme je živio u porodici svog školskog druga čiji su roditelji bili aktivni baptisti, jedna od varijanti protestantskog hrišćanstva, buntovni, a i tihi Kurt postaje novoobraćeni hrišćanin. Čak su i neke njegove popularne pjesme nastale pod direktnim uticajem hrišćanstva. Iz nekog razloga napušta ovu religiju, sve se više okreće narkoticima, po nekim izvorima od svoje petnaeste godine života. Vraća se kod majke da živi, međutim, istjeruje ga iz kuće nakon što dvije nedelje pred maturu napusti srednju školu, pošto ionako ne bi prošao godinu. Živi kod raznih prijatelja, pod mostom kao beskućnik, pa i kod majke u podrumu kuće kad ga ne bi opazila.
Posle upoznaje Krista Novoselića, koji je hrvatskog porijekla, i zajedno sa još jednim momkom Čed Čeningom osnivaju bend koji će postati kultan ,, Nirvana“, po budističkom stanju savršenstva i odsustva bola, a Kurt ga je u svom životu itekako okusio. Posle nekog vremena Čeninga je zamijenio Dejv Grol, a po izlasku čuvenog albuma Nevermind iz 1991.godine, bend postaje svjetski popularan. Kurt ubrzo sklapa brak sa Kortni Lav, pjevačicom benda Hole, dobijaju ćerkicu Frensi Bin Kobejn 1992. godine. Sad se ta ,,djevojčica“ udala i dobila dijete, pa je Kurt postao djeda, iako je odavno mrtav. Sve je djelovalo idilično, imali su sve što su željeli, ali opet je slavni muzičar doživljavao prazninu, koja se reflektovala i na tjelesno zdravlje kroz neidentifikovani stomačni bol, koji je ,,liječio“ heroinom. Trajalo je i tinjalo to njegovo stanje do 5 Aprila 1994. godine, kad je nađen mrtav, ostavivši poruku ,, bolje odmah sagorjeti, nego se postepeno gasiti“.
Put koji je odabrao Kurt, samo je jedan od miliona sličnih ljudi zapadne civilizacije, i vjerovatno je put za nigdninu, ipak jedno se mora priznati, bio je iskren, za razliku od poslovnih ajkula u svim oblastima, pa i u umjetnosti. To se najbolje očitavalo u njegovom promuklom i bolnom glasu. Ostavio je iza sebe neizbrisivo umjetničko nasleđe.
Kurt, ipak se nadam da si na nekom boljem mjestu.
