Piše: Miloš Lalatović
Možda će neki ljudi negodovati, ali često se Hristos srijeće na čudnim mjestima, gdje ga ne bi očekivali.
Ono što je čudno da mnogi Hrista jesu našli kao Luka i Kleopa, sa svim Njegovim ranama, na rok koncertima, podsjećajući dotične bogotražitelje koji za sebe to nijesu ni znali da su, na njihove duboke stigme u duši, baš na tim događajima dugokosih, mršavih ili neobično ošišanih ljudi. Iza svega grijeha i poroka koji su se tu događali, krio se On, Gospod Isus Hristos. Ne, nije mu smetao ni dim duvana, marihuane, alkohol, igle i špricevi, čak i otvorene nekad hule na Njega, jer zaboga, sam je iz svojih usta rekao,, da nije došao zove pravednike nego grešnike na pokajanje“.
Iz crkava tzv.hrišćani su otjerali Hrista, i otišao je pravo na rok koncert. I vidio je da ga svi ti pijani, drogirani, mračni, depresivni, prezreni od svijeta pominju, možda nesvjesno, ali nekim skrivenim djelom duše duboko čeznući za Njim. I našao je Isus novo društvo. Kao što ni u svoje vrijeme prezrene i grešne nije odbacivao, bio čak i kritikovan zbog toga od tzv.pravednika, kojima ne treba pokajanje, tako i sada sjedi u nekom uglu koncerta i gleda u sve te ranjene duše, mlade, ali i starije, koji čitavog svog života ,,nijesu imali čovjeka“, da ih podigne i iscijeli, nego oni koji su ih nazovi liječili, zadavali su im ranu na ranu, razapinjući ih na nevidljiv način kao razbojnike raspete sa Hristom.
Jedan od muzičara pored niza drugih koji su se okrenuli ka Hristu jeste i Nik Kejv.
Hrišćanstvo i Jevanđelje se dosta osjeća u njegovim pjesmama, o ovome je često govorio Vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk. Pored njega i drugi sveštenici su fascinirani životnim putem Nika Kejva. Od heroinskog zavisnika, koji je i pod uticajem narkotika posjećivao crkve po Australiji, porodičnih tragedija do skorašnje izjave da ,,istinski panker nije onaj koji pokazuje srednji prst nego onaj koji je hrišćanin“.
U današnjem svijetu krajnjeg i neljudskog liberalizma, koji u stvari nije to što se predstavlja nego sve više vidimo da se radi o prevari i da je u pitanju robovlasništvo, gdje su robovlasnici naizgled fini ljudi sa kravatama, sa tim što ponekad ,,polude“ i prave razne ispade, a što je najgore i sami su robovi čitave nomenklature iznad koje stoji sam Satana. Da, Nik Kejv je u pravu, kad kaže da su današnji istinski pankeri hrišćani, ne pseudo-vjernici, novozavjetni fariseji, nacional-vjernici, nego oni koji se oslanjaju prije svega na Bibliju, a kod pravoslavnih i na obilje pouka Svetih Otaca, koji su ostavili veliko duhovno nasleđe svojim dalekim potomcima u budućnosti, u svijetu vještačke inteligencije, koja prijeti da nas porobi ili uništi.
Interesantno, ali možda baš budućnost hrišćanstva leži na Zapadu, kad se činilo da je sve uništeno i da je ,,Bog mrtav“, kako je govorio Niče, zapadni čovjek će iz dubine svoje izranjavljene duše zavapiti Nebesima poput oca Serafima Rouza, koji je i sam prije obraćenja u Pravoslavlje, potpuno pripadao zapadnom kulturnom krugu, tražeći istinu u porocima, dalekoistočnim religijama, bitničkom pokretu, ateizmu, nihilizmu, Ničeovoj filosofiji, samoubistvu, na kraju krajeva. Ali, Bog nije dozvolio da se to desi. Našao je Boga u Ruskoj Zagraničnoj Crkvi u Americi, koja je i sama u to vrijeme bila odvojena od matične u Moskvi.
Nik Kejv nije otac Serafim, koji je brzo izgorio u potrazi za smislom u svom ovozemaljskom životu, ali nije ni dosadni konformista, koji ide od koncerta do koncerta i dalje se zabavljajući onako mator, kao pojedini rokeri, koji su izdali svoju prvobitnu pobunu protiv sivila svakodnevnice i okrenuli se onima protiv kojih su se borili, nemajući više snage za borbu. No, ne osuđujmo nikog. Danas su oni, sjutra ćemo mi, ako ikad uopšte postignemo toliki veliki svjetski uspjeh, što je malo vjerovatno.
Inače, često, pored Kejva propovjednici hrišćanstva na Zapadu nijesu bili ljudi u odijelima, nego oni koji su se smatrali lošim momcima poput legendarnog Alisa Kupera, koji je poklonio Bibliju svom prijatelju ozloglašenom muzičaru napadanom za satanizam i razna nepočinstva, Merilinu Mensonu. Neki od poznatih rok zvijezda koji su otkrili pravoslavnu vjeru su Dejv Gahan (Depeche Mode), Kris Kornel (Soundgarden i Audioslave) i Čester Benigton (Linkin Park), ali su ova dvojica poslednih pored svega tragično okončali život samoubistvom, bili su i pravoslavni kumovi jedan drugom. Kornel je zajedno sa Kurtom Kobejnom i ,,Nirvanom“, kao i bendovima Alice in Chains i Pearl Jam, činili čuvenu četvorku grandž pokreta početkom devedesetih. Ono što je interesantno da će i Lejn Stejli iz benda Alice in Chains okončati život na isti datum 5. Aprila 2002.godine usled predoziranja heroinom i kokainom ili tzv.spidbolom, nakon što se godinama borio sa depresijom posle smrti djevojke. Grandž pokret je obnovio iskrenost i sirovost u rok muzici.
Svi ti pokreti u umjetnosti, književnosti i filosofiji na Zapadu zadnjih sto i više godina sa svom svojom šokantnosti su u stvari krik za smislom, iako su mnogi učesnici završili tragično. Oni su žrtve borbe za smisao i protiv dosadnog sivila svakodnevnice.
Na kraju ću citirati jedan grafit sa ulica Moskve na našem jeziku ,,Isus je bio panker“.
