Piše: Dejan Petrović
Rat ne završava za svakoga u isto vreme, samo je jedan od brojnih dubokih uvida do kojih će doći protagonisti novog filmskog ostvarenja neumornog ruskog sineaste na svom kreativnom vrhuncu Kirila Serebrinjikova u svom prvom hrabrom izletu van maternjeg govornog područja. Istorijski izazovnu, a uz to i tako malo zaista obrađivanu temu, na umetnički superioran način i kroz vešto oživljen duh epohe druge polovine dvadesetog veka, on gledaoca vraća u konformistički samodovoljne decenije socijalnog blagostanja u (ne samo) zapadnoj hemisferi kada je bilo moguće i to da se notorni ratni zločinci poput Jozefa Mengelea nesmetano skrivaju decenijama, pre svega zato što je malo ko tada o njima uistinu mario. Najviši meštar jezivih medicinskih eksperimenata nad slabim i nemoćnim zatočenicima zloglasnog Aušvica sve do svoje starosti mirno je – iako uz konstantne zamene identiteta – provodio dane u južnoameričkim sigurnim zonama poput Argentine, Paragvaja i Brazila, povremeno odlazeći čak i do navodno denacifikovane Savezne republike Nemačke. Nestanak Jozefa Mengelea prati život Anđela Smrti od pada „trećeg rajha” pa sve do njegove smrti 1979. godine u Brazilu, a po istoimenom književnom predlošku Olivijea Geza.
Serebrinjikov ovde dostiže svoju punu autorsku zrelost kroz maksimalnu stilizaciju, izražen rafinman i brižljivu crno-belu fotografiju koja je mestimično prošarana kolor sekvencama samo u sećanjima aktera filma. U filmu koji je više psihološka studija nego puka rekonstrukcija epohe ili ideološki traktat, iako i to jeste u manjoj meri, Mengele se vođen animalnim instinktom uspešno skriva, prerušava i beži, nikada zaista ne menjajući svoju suštinu. A ona je, suština naime, sve ono o čemu se ovde radi. Savršeno svestan odnosa snaga u posleratnom demokratskom svetu i nove ideološke podele koja se čini zanavek ustanovljena i zacementirana, on se skriva racionalno shvatajući koje snage tada aktuelnog trenutka imaju moć, ali se nijednog časa zapravo ne kaje i opet bi u novoj promeni okolnosti sve činio isto, a čemu se uostalom otvoreno i nada. Mengele ne pripada onoj poslovičnoj struji pripadnika nacističke mašinerije koja se nakon sloma svoje ideje vajkala kako je samo „radila svoj posao” i svoju satisfakciju nalazila u profesionalnom obavljanju odozgo im poverenog posla. Ne, on je do samog svog zemaljskog kraja ostao istinski i duboki, nikada pokajani vernik ideja svog firera, čemu u prilog govore brojne epizode ovog ostvarenja. Možemo saznati i kako je i desetak godina nakon rata u samoj novostvorenoj SRN nacistička struja i dalje više nego živa, čak donekle i vidljiva, a u veoma sličnom kadrovskom sastavu. To je dokaz više u prilog tvrdnji kako su lustracija i famozna katarza stigli tek dolaskom naredne generacije na životnu i političku scenu, a ne postepenim sazrevanjem stavova one prethodne, ratne, svim sujeverjima organizovanih nacionalsocijalističkih tlapnji zadojene. Personifikacija te generacije ovde je Jozefov sin Rolf čijim odrastanjem i konačnim suočavanjem sa pravim licem svog i dalje misterioznog oca zapravo započinje proces preobražaja i suštinske promene. Ne samo unutar njegove porodice.
Dok tenzija mogućeg otkrivanja postepeno narasta, Mengele preko javnih medija prati hvatanje, suđenje i pogubljenje svog ratnog kolege Adolfa Ajhmana, ne skrivajući prezir prema njegovom stvarnom ili navodnom kajanju. Osuda monstruoznih zločina tokom Drugog svetskog rata ovde se postiže kroz ne učestale, ali zato efektne sekvence vizuelno prikazanih mogućih scena eksperimenata nad pažljivo odabranim jevrejskim sužnjima u koncentracionom logoru. Autor ne vodi svoju priču linearno i hronološki već kroz skokove napred i nazad, napredujući uprkos tome ka finalnim trenucima ovozemaljskog Mengeleovog života. Ovaj do samog kraja ostaje dete svoga doba. Fizička snaga mu postepeno ponestaje, ali nikada ne i borbeni duh, a ako mu se ljudskost lako i ubedljivo može osporiti, to nije slučaj i sa retko viđenom doslednošću. Ideje rasne supremacije i nove preraspodele svetskog poretka izbijaju iz njega svakom povoljnom prilikom, doduše samo verbalno, a salve glasnih eskapada i nervne slomove na čitav ostatak dekadentnog sveta ogorčenog „arijevskog” starca na glumački superioran način maestralno iznosi glavni glumac August Dil.
Moguće i sam upitnog arijevskog porekla, na šta insinuira pitanje o poreklu vlastitog prezimena, on je (treba reći opravdano) gnevan na svoje ratne „kolege” koji su bili jedan gori od drugog, a opet u javnoj pažnji i potonjoj poteri donekle „zanemareni” u odnosu na njega. Ne skriva prezir ni prema tadašnjoj ideologiji ni prema nadolazećim generacijama ni prema lokalnim južnoameričkim stanovnicima. Zapravo je impresivno predstavljena njegova unutrašnja snaga da uprkos svemu svoju „veru” ni najmanje ne promeni. Stoga je i poetska pravda da, iako sam nije uhvaćen i sudski odgovarao za svoja nedela, njegov skelet danas služi za medicinske vežbe današnjih brazilskih studenata, često upravo blizanaca i Afroamerikanaca, a što je prikazano u samoj ekspoziciji filma. Gledaocima zainteresovanim za ovaj tip filmskih ostvarenja, preporučujemo i neopravdano zanemareni argentinski naslov Nemački doktor (Wakolda) iz 2013. koji u umetničkom sadejstvu sa Nestankom Jozefa Mengelea pruža onu potpunu sveobuhvatnu sliku njegovog prekookeanskog izbegličkog perioda. Kiril Serebrinjikov tako nakon nedovoljno ubedljive biografske storije o piscu Eduardu Limonovu srećom podiže lestvicu i podseća ljubitelje sedme umetnosti za kakve je sve kreativne domete sposoban.
Izvor: Magazin Politika
