Piše: Miloš Lalatović
– Profesor Marijan Vejvoda, istaknuti riječki umjetnik, arhitekt, urbanist i pedagog, preminuo je nedavno u 87. godini. Rođen je 1939. godine. Diplomirao je 1964. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
On je bio jedan od krajnje neobičnih ljudi na našim balkanskim prostorima, a i uopšteno.
Sve u vezi ovoga čovjeka je bilo ekscentrično. Počev od porijekla, mada ne može se reći da je pripadao ikome, ali je bio za svakoga. Roditelji su mu bili češkog porijekla.
Otac Marijana Vejvode, Ivo Vejvoda, sin češkog doseljenika koji je svojim radom u Karlovcu stekao zavidnu imovinu, bio je borac u Španskom građanskom ratu, partizanski prvoborac, nakon toga diplomata, veleposlanik u Čehoslovačkoj, Brazilu, Velikoj Britaniji, Italiji i Francuskoj. Čovjek svijeta, jezika, politike i protokola.
Majka, Vera Vejvoda-Hynkova, Čehinja, zarana je zaronila u svijet koji bi se danas mogao nazvati društvenim aktivizmom, a to ju je odvelo u Španski građanski rat po završetku kojega je završila u logoru u Marseju iz kojega je puštena zbog trudnoće. Rodila je Marijana u Parizu 1939. godine, sa suprugom se vratila u Hrvatsku i odmah po početku Drugog svjetskog rata pridružila partizanskom pokretu. Poginula je u Gorskom kotaru, kod Preseke nedaleko od Delnica, kao prva žena pali borac Gorskog kotara.
Marijan je bio opčinjen prostorom i urbanizmom, kako djeluju na ljude i kako ljudi djeluju na njih. Na neki način imao je tu filosofsku i mističnu crtu, ne samo puko naučničku.
Čak i svojim odijevanjem, odudarao je od stereotipa. Nosio je suknju. Možete zamisliti, starijeg čovjeka, sa sijedom bradom, kosom svezanom u rep, a onda primijetite da je u suknji.
Zbog svega ovoga, mnogi su ga smatrali čudakom, iako jeste bio čudan, ali bio je daleko više od toga.
Studirao je arhitekturu u Zagrebu. Usavršavao se u Rimu, Edinburgu, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama.
Istraživao je primjene kablovske televizije u urbanizmu na magistarskom studiju na Džons Hopkins Univerzitetu u američkom Baltimoru od 1978. do 1979. godine. Doktorat tehničkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu stekao je 1993.
Jedan od njegovih najvažnijih profesionalnih angažmana bio je Projekat Gornji Jadran koji se odvijao pod okriljem Ujedinjenih nacija.
Kao profesor, radio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, te na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Predavao je kolegije iz područja vizualne kulture, medija, prostorne kulture, urbanizma, ekologije i održivog razvoja. Nije bio standardni profesor. Tjerao je studente da razmišljaju kritički. Neki će čak reći da je bio težak, drugi da je bio jedinstven i nezaboravan.
U poznim godinama sve se više udaljavao od institucija. Bavio se filmom, instalacijama, javnim nastupima, predavanjima.
Bio je kritičar tehnološke civilizacije, brzine, površnosti, iluzije stalnog napretka. Govorio je da tehnologija ne oslobađa nužno.
Ljudi kao Marijan su rijetki, nijesu marginalci, iako neko želi da ih predstavi tako i stavi u taj red ljudi zbog njihove osobene ličnosti. Ipak, oni to svojim uspjehom odlučno negiraju.
Vječan ti spomen, dragi Marijane.
