Piše: Miloš Lalatović
Jedan od kvalitetnijih filmova po mom mišljenju dvijehiljaditih godina, jeste ,,Ostani“ iz 2005. godine.
Reći ću da su glavni likovi ovoga filma drame,trilera/misterije (Rajan Gosling, Evan Mekgrekor i Naomi Vots). Mekgregor je svjetsku slavu zadobio u filmu Trejnspoting. Radi se o najčuvenunijem i vrlo kontraverznom britanskom filmu koji govori o grupi heroinskih zavisnika koji na sve načine žele da se domognu željene supstance heroina, a Mekgregor je glavni u grupi, na neki tajanstveni način vođa.
No, da se vratimo prvobitnom pomenutom filmu. Mekgregor ovdje glumi psihijatra, kome koleginica prepušta neobičnog mladog pacijenta studenta Henrija, koga glumi Gosling. Sama psihijatrica je loše. Kao da je slučaj sa Henrijem dotukao. Novi psihijatar dosta smjelo i olako pristupa pacijentu, ne shvatajući koliko je opasan. Ne u smislu nasilja prema drugima nego prema sebi, a to to stanje opasnosti prenosi i na druge. Iako tvrdi da je ubio svoje roditelje, ta tvrdnja je najvjerovatnije fikcija njegovog uma, u kojem se miješaju stvarnost, halucinacije, psihotične i suicidalne pomisli zajedno sa natprirodnom darom predviđanja događaja, koji je upleten u svo to Henrijevo ludilo. Stvar je u tome da psihijatar počinje da se intenzivnije interesuje za Henrija upravo zbog njegovih pogađačkih sposobnosti, koje su bile neka vrsta mamca da bi ga uveo u svoje ludilo, govoreći mu o svom suicidu, koji će počiniti na svoj dvadeset i prvi rođendan, imitirajući tim činom poznatog umjetnika iz prošlosti sa kojim je opčinjen, koji je na isti način skončao život skočivši sa Bruklinskog mosta. Sam umjetnik je svoje samoubistvo predstavio kao vrhunsko umjetničko djelo, što podsjeća na današnje performans umjetnike, koji u to vrijeme nijesu bili zastupljeni. Henri mu kazuje datum i vrijeme smrti, ali ne kako će i gdje to izvršiti, stavljajući psihijatra na opsesivni izazov da ga spriječi u tome.
Ovo podsjeća na film Ingmara Bergmana ,,Sedmi pečat“, gdje sama Smrt igra šah sa čovjekom.
I sama psihijatrova vjerenica je pokušala suicid, bavi se umjetnošću i uzima terapiju. Na neki čudan način uspostavlja se veza između Henrija i nje.
Stvarno psihijatar uspijeva na kraju da Henrija zatekne na Bruklinskom mostu živog, ali umjesto skoka sa njega, ovaj vadi pištolj i puca sam u sebe. Scena je dosta mučna, okupljeni narod je zgranut, dolazi i psihijatrova vjerenica, i prsten koji psihijatar dugo drži kod sebe da bi se našlo podesno vrijeme za prosidbu ispada na čudan način iz džepa vjerenika i završava u Henrijeve ruke, gdje pita pomenutu ženu pred njenim vjerenikom, hoće li se udati za njega, na šta ova na neko poluzaprapašćenje psihijatra, odgovara potvrdno. Nejasno je šta je bilo sa Henrijem na kraju, da li je umro ili ne, pošto je sve zbrkano, psihodelično i asocijativno, ali ta scena gdje čovjek pred samu smrt zaprosi nepoznatu ženu, podsjeća na običaj iz naših krajeva Istočne Srbije, koji se zove ,,crna svadba“, na osnovu kojeg je snimljena istoimena serija.
Jedna od poruka filma bi ukratko bila, da se ne treba olako upuštati u nečiji život, psihu i dušu, da ne treba previše juriti ,,sjenke“, koje ljudi i život stavljaju pred nas. Treba spoznati svoje mogućnosti, jer se iza naizgled bezazlenih stvari krije opasna provalija.
