Piše: Miloš Lalatović
Ežen Jonesko je rumunsko-francuski književnik, začetnik teatra apsurda. Zajedno sa svojim zemljacima Mirča Elijadeom i Emilom Sioranom, čini čuvenu intelektualnu rumunsko-francusku trojku. Međusobno su se družili, sarađivali i uopšte bili bliski, kako po porijeklu, tako i po shvatanjima, naročito Jonesko i Sioran.
Obadvojica književnika su pripadali filosofsko-književnom pravcu egzistencijalizmu, poput Sartra i Kamija, istraživali su apsurd, ali sa drugačijim korijenom, pošto su obadvojica potekli iz Rumunije i pravoslavno-hrišćanske sredine.
U romanu Usamljenik, Ežen Jonesko opisuju lik bezimenog antiheroja, koji pošto naslijedi veliko bogatstvo napušta posao, koji je do tog trenutka brižljivo čuvao, praćen neprekidnim vlasnikovim primjedbama da ne radi dobro i da će naći nove radnike, od čega mu se nivo adrenalina i kortizola u krvi povećavao.
Čitav život ovog bezimenog trideset petogodišnjaka, bio je obilježen egzistencijalnom patnjom, pošto mu je otac preminuo u petoj godini, a majka u svađi sa svojom porodicom, najvjerovatnije zbog udaje za njegovog oca, radila je mnogo više kako bi mu obezbijedila školovanje i troškove života. Iako se nadala da će njen sin postati nešto veliko, on je kući donosio samo loše ocjene. Bez obzira na sve, uspjela je posle školovanja preko vlasnika firme za koju je radila, da ga ubaci u firmu, gdje je vlasnik prijatelj sa prvim. Ovo podsjeća na balkansko tranziciono vrijeme, gdje su se žene snalazile kako su mogle da izvedu djecu na pravi i što lakši put za njih, ali ne bez posledica za majku i uopšte roditelje, pa i djecu.
Egzistencijalni strah je stalno bio prisutan, mogućnost gubitka postojećeg, urušavali su sistem kroz uništavanje ljudi koji su mu bili vjerni, opet iz svojih preživljavljajućih razloga. Kao što revolucija jede svoju djecu, tako i sistem ljude koji su mu služili, a vladari u sistemu nikad nijesu zadovoljni sa potčinjenima, bez obzira koliko naporno radili, ali nijesu htjeli da pokažu zadovoljstvo učinkom njihovog truda, kako bih što više držali u tzv.korisnom grču za njihove zadnjice i donosili im što veći prihod. U tom grču je preminula i majka bezimenog antiheroja od moždanog udara, kada ga je izvela na put, pri čemu je njena misija bila završena. On je nastavio opet njen put nekog službenčića u jednoj firmi, pod stalnim pritiskom. Tako je prošlo pet godina. I ljubavni život je bio poput poslovnog. Koleginice su bile u vezi čas sa jednim, čas sa drugim kolegom, bez sklapanja braka. Pošto je glavni lik iznenada naslijedio veliko bogatstvo svog strica iz Amerike i odlučio da časti kolege i vlasnika firme, odjednom je u firmi posle svega hvalilo radnika, tako da su sve prijetnje nadređenih bile samo pucnji u prazno, ali ne bez posledica na zdravlje, pa i ono mentalno zaposlenih, da će izgubiti svoju koru hleba.
Miloš Lalatović: Zaboravljeni i zanemareni velikan – Miladin Šobić
Nakon što se bezimeni lik pozdravio sa svim kolegama i vlasnikom, unajmio je stan u elitnom pariskom kvartu. Razočaran, iskorišten i umoran, nije imao ambicije za bilo šta, osim da sjedi u lokalnom kafeu, jede, pije i spava. Potom bi kontemplativno analizirao naizgled beznačajne stvari. Njegov komfor remeti akcija revolucionara iz 1968.godine, koju ovaj doživljava kao još jedno besmisleno praznoslovlje i gubljenje ljudskih glava bez učinka, čak dovođenja u još gore stanje, jer je istorija, a naročito u istočno-evropskim državama odakle autor romana potiče, to dokazala.
Sklanja se u svom stanu dok ne prođe oluja revolucije, koja je u romanu znatno preuveličana, kao mogućnost neke buduće na sličnim osnovama, jer i jesu takve najčešće. Dok se napolju dešavaju ,,oluje“, ubistva, paljenje objekata, on je u svom skloništu koliko-toliko bezbjedan. Nastojnica mu donosi namjernice i ostalo.
Na kraju roman prožet mračnim kontemplativnim razmišljanjima, završava se ulaskom svjetlosti u mračni stan glavnog lika. To, iako na prvi pogled ne znači bog zna šta, predstavlja simbol nade u neko bolje sjutra, kako za njega, tako i za svijet.
