Piše: Milorad Durutović
Postoji jedna anegdota — možda više legenda nego istorijski podatak — o Horheu Luisu Borhesu. Kažu da je, nakon što je prodao svega trideset primjeraka svoje prve knjige u Buenos Ajresu, poželio da pronađe i upozna svakog čitaoca. Po drugoj verziji priče, od ukupnog tiraža od tri stotine primjeraka potpisao je trideset knjiga i ostavljao ih u džepove kaputa posjetilaca nekog književnog okupljanja.
Bilo kako bilo, priča je borhesovski istinita, čak i ako nije istorijski tačna. U njoj ima nečega od stare jevrejske legende o trideset šest pravednika na kojima počiva svijet, legende kojoj će se i sam Borhes kasnije vraćati.
Možda i književnost opstaje po sličnom zakonu. Ne, dakle, na mnoštvu, već na malom broju čitalaca koji su joj istinski dorasli. Tiraž može pokazati koliko je primjeraka neke knjige odštampano ili prodato, ali ne govori koliko ih je zaista pročitano. Još manje govori koliko je ljudi neka knjiga nepovratno promijenila. Velike knjige, kao i veliki pisci — ako se to dvoje uopšte može razdvajati — imaju neobičnu sudbinu, jer žive od vjernih čitalaca, skoro da bi se moglo reći od vjernika. Od onih koji im se ritualno vraćaju, koji ih ponovo čitaju i tumače, koji ih brane od zaborava i predaju dalje.
Herman Melvil umro je gotovo zaboravljen, uvjeren da je Mobi Dik bio neuspjeh. Danas je taj roman jedan od temelja svjetske književnosti, a, opet, nije ga spasio veliki tiraž. Spasilo ga je vrijeme, ali ne kao majstorsko, već kao čitalačko rešeto: ono koje odvaja prolazno od onoga čemu se vrijedi vraćati.
Imamo i bližih primjera.
Kada se u poslijeratnoj Jugoslaviji pojavila poezija Vaska Pope, njena rana recepcija zavisila je i od nekolicine izuzetno važnih čitalaca i tumača. Među njima su bili Zoran Mišić i Borislav Mihajlović Mihiz. njihovo čitanje nije bilo samo privatna stvar ukusa. Bilo je to pravovremeno prepoznavanje kvaliteta, bez čega bi put Vaska Pope kroz srpsku i svjetsku književnost možda bio sasvim drugačiji, nepovoljniji.
Ili njegoš.
Kada je štampana Luča mikrokozma, njegoš je tražio od Sima Milutinovića da mu na Cetinje pošalje stotinu „egzemplara“. U tadašnjoj, slabo pismenoj Crnoj Gori, takav zahtjev gotovo da zvuči nerazumno. Šta je vladika namjeravao sa tih stotinu knjiga? Kome su bile namijenjene? Možda je to pitanje važnije od svakog odgovora, budući da nije izvjesno da je Luča mikrokozma do danas imala stotinu istinski doraslih čitalaca — onih koji su je čitali ne samo kao školsku lektiru, nacionalni spomenik ili obavezno mjesto u kulturnom pamćenju, nego kao živo djelo koje svako ozbiljno čitanje ponovo rađa.
Naše vrijeme, koje se tek gubi u varljivom značenju brojeva, u lajkovima i pregledima, zaboravlja nešto što nam je još nedavno djelovalo kao opšte mjesto: da je ideal svake knjige da bude ponovo pročitana. To se, međutim, ne dostiže ogromnim tiražom.
Izvor: RTNK
