Piše: Milorad Durutović
Smijehu rekoh: luduješ; i veselju: šta to radiš? (Prop. 2,2)
Bilo da se pojavi u mem formatu, clickbait naslovu ili kao performans nekog političara, influensera ili propagandiste, kič se nameće kao naša svakodnevna doza digitalne zabave. Ili, ako hoćemo biti iskreniji, kao naša svakodnevna doza zaglupljivanja.
Međutim, problem nije u samom kiču. On je samo površina, bolje reći prašina koja prekriva dublji poremećaj. Često se od srca smijemo takvim digitalizovanim pojavama; dakle, ne gorko ili cinično, nego sa iskrenim zadovoljstvom, kao da u toj svakodnevnoj lakrdiji prepoznajemo nešto blisko, nešto što nas rasterećuje od sopstvenih briga. Zaista, smijeh i plitka zabava oduvijek su imali gotovo antibiotsko dejstvo. No kada se prekorači doza, tada zabava prestaje biti ljekovita.
Po svemu sudeći, raznovrsni oblici komike i smijeha, nekada svojstveni kao vid otpora i samoodbrane, više ne funkcionišu kao korektiv stvarnosti. Umjesto toga, postaju paravan iza kojeg se prikriva nesposobnost ozbiljnog i odgovornog djelovanja, što se lako može zaključiti već pri letimičnom posmatranju bilo kojeg skupštinskog zasijedanja, ili pak nekog televizijskog tok-šou programa koji očas svaku temu od vitalnog značaja svodi na ćaskanje, ismijavanje, karikiranje, a nerijetko i na histeriju.
Ali, kada bismo mogli bar jednu prostu diferencijaciju sačiniti; naime, razdvojiti prostor zabave od prostora koji pretpostavlja najozbiljnije djelovanje ‒ još bismo mogli s razlogom da odahnemo. Ovako, ostaje da se zapitamo zašto smijeh uvijek ima dva kraja: jedan kao oblik socijalne adaptacije, dok se drugi obično sagleda kroz suze. Katarza bez suza nije moguća, a ovdje ih, po pravilu, nema. Osim, možda, suze radosnice koje same teku dok nas uveseljavaju oni koje smo birali da budu ozbiljni.
U našem digitalnom karnevalu prizemno i uzvišeno preklapaju se u istom registru vrijednosti. Zato je ponekad teško razlikovati političara od stendap komičara. To više nije pitanje ukusa, nego funkcije. Pojedinci kojima smo povjerili najozbiljnije nadležnosti ‒ da zastupaju javni interes, vode institucije i donose odluke o sudbini zajednice ‒ sve češće postaju producenti virtuelnih predstava za javnost, u rasponu od farse i burleske do melodrame i kabarea. Kao da intuitivno prepoznaju da panika, strah, šund i skandal postaju sadržaj koji algoritmi „nagrađuju“, a i publika, kroz produkciju memova, repostova i reakcija. Kao da na taj način svi zajedno preusmjeravamo pažnju sa pitanja od javnog značaja na puku emocionalnu senzaciju. I opet se smijemo. Ali čemu? Sopstvenoj nemoći da kritički rasuđujemo.
U takvoj lančanoj reakciji postajemo ogromno obdanište u kojem, u odsustvu stvarnih autoriteta, razni društveni animatori, poput influensera, komentatora svega i svačega, pa i političkih činovnika i medijskih radnika ‒ preuzimaju ulogu vaspitača. Jedan se pojavi u nastupu histerije te, umjesto kritičke ocjene, dobija enormni publicitet; potpuno se prepušta trendu, sve dok ga ne zamijeni drugi, zabavniji animator. Toliko o autentičnosti: traješ ne koliko daješ, već dok te ne zamijeni novi skeč.
Takva atmosfera najviše pogoduje političkim i društvenim mediokritetima ‒ onima koji u uslovima zdrave konkurencije ne bi imali šta da ponude. A tu više nije riječ o izuzecima, već o sistemu vrijednosti koji se slama iznutra. O tome je ne tako davno pisao i Eduardo Galeano: „Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire svoj sadržaj“. Danas bismo mogli dodati: živimo u svijetu u kojem je proizvodnja banalnosti i kiča postala sadržaj per se, bez potrebe da ga umotavamo u ambalažu. Ili smo ambalažu prihvatili kao sopstvenu sudbinu.
Izvor: RTNK
