Kineska centralna vlada jedna je od najmanje zaduženih na svetu. Ona raspolaže velikim mogućnostima da preusmeri gotovinu prema domaćinstvima, poveća potrošnju i održi kretanje ekonomije. Zabrinjava da je nedavni sastanak politbiroa naveo dugački spisak političkih odluka ali malo koja od njih upućuje prema novčanim davanjima. Ukoliko Kina želi da održi svoj dugotrajni ekonomski uspeh, na Pekingu je da povuče potez

Kineska ekonomija izmiče analogijama. Kao što je njen rast prethodne četiri decenije bio bez presedana, njene sadašnje poteškoće – a ona zaista ima poteškoće, ukoliko već nije reč o krizi – su jedinstvene. Ona nije Japan iz 1990, Koreja 1997. ili SAD 2008. godine. Kina se ne suočava sa finansijskom krizom ili recesijom proisteklom iz loših bilansa stanja; zapravo, sa rastom koji je i dalje na putu da dosegne pet odsto ove godine, ona uopšte i nije suočena sa recesijom. Bez obzira na to, situacija je ozbiljna. U prošlosti, pekinške vlasti su pokazivale veliku fleksibilnost i domišljatost kako bi održale rast na zacrtanoj putanji. Sada će to morati ponovo da učine.
Sadašnju situaciju odslikava hronični manjak tražnje, uprkos tome što ekonomija raste. Dva statistička podatka to pokazuju. Jedan je indeks potrošačkih cena, koji je na ivici deflacije: cene u junu bile su identične sa onima od juna prošle godine i niže su 0,2 odsto u poređenju sa prethodnim mesecom. Drugi podatak je nezaposlenost mladih koja je dosegla 21,3 odsto u junu. Ovo je očito ekonomija u kojoj potrošnja nije sposobna da zaokupi sve raspoložive produktivne resurse. To bi se moglo nazvati „recesionim rastom“.
Opasnost koja ovde preti jeste deflatorna spirala naniže, i opasnost je realna zato što nijedan sektor ekonomije u Kini nije u dobroj poziciji da poveća potrošnju.
Potrošači se i dalje orijentišu prema prošlogodišnjoj politici „nultog Kovida“, zbog koje su uvođenja zaključavanja u najbogatijim kineskim gradovima. Za razliku od SAD, Japana i Evrope, nije bilo velikih davanja vlade tako da su finansije domaćinstava pretrpele snažne udarce. Efekat zastrašenosti je potmuo, ali dubok. Potrošači koji su doživeli samo neobuzdani rast sada su iskusili nesigurnost zaposlenja, i to im se uopšte niej svidelo. Uz kineska strukturna ograničenja povećanja potrošnje, kao što je slabi sistem socijalnog osiguranja koji podstiče štednju kao oblik samoosiguranja, potrošnja će se sporo oporavljati.
Privatne korporacije, velikim delom, mogu da investiraju ukoliko to žele. U nekoliko povlašćenih sektora – među kojima su najvažniji proizvodnja električnih vozila i lanci snabdevanja povezani sa zelenom energijom – one to čine u velikim razmerama. Drugde, stanje je sumorno. Tehnološka industrija i dalje se oporavlja od nedavnih regulatornih udara u ime „zajedničkog prosperiteta“, američkih izvoznih kotrola i efektivne zatvorenosti stranih tržišta kapitala. Između regulatorne nesigurnosti i subvencionisane potrošnje, uslužne delatnosti imaju slabe podsticaje da povećaju obim svojih poslova. Pošto vlasti prezaju od rezanja kamatnih stopa strahujući od odliva kapitala, potrošačko raspoloženje će ostati potišteno.

Stanogradnja i infrastrukturne investicije, prve adrese ka kojima bi se Peking uputio radi obezbeđivanja podsticaja, su u središtu briga zbog takozvane recesije bilansa stanja, u kojoj pad cena dobara dovodi do nesolventnosti domaćinstava i kompanija i rešenosti da umanje zaduženost. Prezadužene kineske graditeljske kompanije, čiji je simbol kompanija Evergrande, uklapaju se u ovu priču ali razvoj situacije ne upućuje na širu krizu bilansa stanja.
Cene nekretnina nisu toliko pale i sistem radi neumorno da bi ih stabilizovao. U situaciji u kojoj vlasništvo nad nekretninama čini veliki deo bogatstva domaćinstava kao i ključni izvor prihoda za lokalne vlasti, slom bi ugrozio ukupnu finansijsku i društvenu stabilnost. Takođe bi stvorio snažni pritisak u pravcu odliva kapitala. Opštine u Kini raspolažu širokim opsegom dostupnih alatki, uključujući utvrđivanje najnižih cena po kojima graditelji mogu da prodaju, tako da umesto da je došlo do pada cena, smanjen je broj obavljenih kupoprodaja. To stvara ozbiljnu opasnost po aktivnost tržišta, ali ne i opasnost od bankrota.
Drugi veliki zajmoprimci su finansijske ustanove lokalnih vlada, koje pozajmljuju kako bi investirale u lokalnu infrastrukturu. Veliki broj ovih samouprava sa teškoćama otplaćuje svoje dugove i potrebno im je restrukturiranje, ali u pitanju su finansijski instrumenti u državnom vlasništvu, koji duguju novac bankama u državnom vlasništvu, koje se finansiraju ogromnom štednjom kineskih domaćinstava, koja je zarobljena u zemlji ograničenjima na kretanje kapitala. Ovo bi mogla da postane akutna kriza samo ukoliko su vlasti nepažljive, i dok god se razmere problema takve da zahtevaju kao rešenje prenošenje vlasništva i dugovanja unutar sistema, trebalo bi da je Kina kadra da se sa time nosi.

Pre nego postojeći dugovi, veliko pitanje je opseg novih aktivnosti. Starenje i migracije unutar zemlje znače da je potražnja za novim nekretninama statična u velikom delu zemlje. Dozvoljavanje dodatne gradnje u ogromnim gradovima kao što su Peking, Šangaj i Šenžen dalo bi snažan podsticaj sektoru ali i to donosi svoje sopstvene nelagode i politički destabilizujuće kompromise. Povećana potrošnja na infrastrukturu uvek je otvorena mogućnost ali ona dolazi sa stopom opadajućeg povrata i otvara vrata ka većim dugovanjima u budućnosti.
To ostavlja otvorenim dva izvora povećane tražnje: trgovina i vladina potrošnja. Sadašnji kineski trgovinski suficit već je dva procenta bruto društvenog proizvoda, i sam po sebi je indikator slabe domaće potražnje, te bi ostatak sveta trebalo da bude na oprezu zbog ponovnog talasa visoko-kompetitivnog kineskog izvoza – a koji sada uključuje visokotehnološke proizvode kao što su električni automobili. Kineska izvozna deflacija na ovaj način bi mogla da pomogne zapadnim državama da prevaziđu njihove sadašnje probleme sa inflacijom, ali po visokoj dugoročnoj ekonomskoj ceni.
Svi, i unutar Kine i van nje, trebalo bi da budu skloniji drugij opciji. Kineska centralna vlada jedna je od najmanje zaduženih na svetu. Ona raspolaže velikim mogućnostima da preusmeri gotovinu prema domaćinstvima, poveća potrošnju i održi kretanje ekonomije. Zabrinjava da je nedavni sastanak politbiroa naveo dugački spisak političkih odluka ali malo koja od njih upućuje prema novčanim davanjima. Ukoliko Kina želi da održi svoj dugotrajni ekonomski uspeh, na Pekingu je da povuče potez.
Robin Harding
Izvor: https://archive.ph/z5SkG#selection-2235.0-2293.428
Prevod za Žurnal.me: Miloš Milojević