Piše: Milorad Durutović
Nedavno sam boravio u Pljevljima kao učesnik jubilarnih četrdesetih Dana humora i satire „Vuko Bezarević“. Na prvi pogled, bio je to još jedan književni festival u nizu, na koji sam, priznajem, krenuo bez naročitih očekivanja. Međutim, već poslije prvih razgovora postalo mi je jasno da se ovdje događa nešto što se sve rjeđe sreće. ljudi nijesu došli samo da prisustvuju programu. Došli su da u njemu učestvuju — pažljivo, radoznalo i iskreno. Otuda se, danima nakon manifestacije, vraćam jednom utisku koji mi se, doduše, i ranije mnogo puta potvrdio: kultura u malim gradovima još uvijek čuva punoću susreta.
Moglo bi se pomisliti da je razlog jednostavan — u manjim sredinama nema toliko događaja pa svaka predstava, književno veče ili izložba lakše privuku pažnju. Ali bilo bi to površno, pa i nepravedno objašnjenje. Kultura, ako je već prepoznajemo kao takvu, ne nastaje zato što nema ničeg drugog, već se rađa iz potrebe da se ljudi okupe oko nečega što ih oplemenjuje i nadilazi. Najzad, prije nego što je dobila institucionalni oblik, kultura jeste bila susret. Ukoliko bi izgubila taj prvobitni smisao, sve ostalo bilo bi samo dobro organizovana forma bez sadržaja. Pljevlja su me, ponavljam, ovih dana još jednom uvjerila da mali gradovi toj opasnosti i dalje uspješno odolijevaju.
Naravno, nije riječ o broju događaja niti o veličini grada. Presudno je ono što ljudi iskreno ulažu — od organizatora, preko učesnika do publike. To sam najbolje osjetio na okruglom stolu posvećenom statusu satire u savremenom društvu. Naviknut na publiku kojoj i deset minuta često izgleda predugo, počeo sam da skraćujem svoje izlaganje. Tada se iz publike javio jedan gospodin i sasvim ozbiljno rekao:
— Samo nastavite. Mi smo došli jer nas ovo zanima. Očekujemo da se razmahnete.
Priznajem da sam ostao zatečen. U prvi mah pomislio sam da govori domaćinska učtivost. Međutim, ostatak dana pokazao je da nije. Razgovori nijesu završeni u skupštinskoj Sali, već su nastaviljeni u Milet bašti, ispred Centra za kulturu, pa ponovo među ljudima koji su željeli da razgovaraju o satiri, književnosti, jeziku i društvu. Više puta sam pomislio kako je prava šteta što ti neformalni razgovori nijesu snimljeni. Od njih bi se mogao sastaviti ozbiljan zbornik, i o savremenoj satiri, i o kulturi kao načinu zajedničkog života.
Vraćam se, dakle, prvom utisku. Mali gradovi još čuvaju nešto što veliki kulturni centri, čini mi se, polako prepuštaju zaboravu. U mnogim većim sredinama publika sve češće postaje pokretni dekor: dođe, odsjedi predviđeno vrijeme i ode. Nerijetko tome doprinose i sami organizatori, kao da im je važnije da se prostor zaključa u skladu s radnim vremenom negoli da razgovor potraje još pola sata. Kultura izgleda dobija upravo onoliko vremena koliko joj je unaprijed određeno.
Nije, međutim, svugdje tako. Iz Pljevalja nijesam ponio samo uspomenu na jednu uspjelu manifestaciju. Ponio sam zahvalnost ljudima koji su me podsjetili da kultura nije samo ono što se događa na pozornici ili za govornicom. Ona živi i poslije programa, ona živi u poznanstvima koja promijene nešto u ljudima, ona obnavlja vjeru u riječ koja još uvijek može okupiti ljude oko uzvišene vrijednosti. Otuda i potreba da ovaj osvrt završim kroz jednu pomalo jevanđeljska parafraza: Blaženi mali gradovi, jer je njihovo carstvo kulture.
Izvor: RTNK
