Piše: Milorad Durutović
Čitajući „ljude“, obimnu lirsko-narativnu kompoziciju iz knjige „Pouzdano merenje“ Amara Ličine, lako se možemo prisjetiti Umberta Eka i njegovih „Beskrajnih spiskova“. Ipak, mladi pjesnik iz Novog Pazara ne nabraja svijet, brodove, rodoslove niti druge ekovske beskrajnosti, nego — ljude. I ma koliko ovaj popis u početku djelovao kao inventar „mojih ljudi“ (ukupno 77), vrlo brzo postaje jasno da je spisak ovdje nešto mnogo više od običnog književnog postupka. Popisujući ljude, Ličina pokušava da uhvati ono što po svojoj prirodi izmiče svakom brojanju.
Kompozicija počinje jednostavno: „Prvi moj čovek, / Kemo“. Za njim redom pristižu Rašo, Rifko, Smail, Ibro, Mirza, Juko, Jasko… Kako spisak narasta, tako prestaje da bude jednostavan. Činjenica da se ljudi nižu kao brojevi već sama po sebi unosi izvjesnu bizarnost, pogotovo kada shvatimo koliko malo o njima saznajemo: tek zanimanje, naviku, nesreću ili jedan događaj po kojem ih pjesnik pamti. Neko ostaje u sjećanju po tragičnom udesu, neko po bizarnoj navici, a neko po pseudopoetičnoj činjenici — poput ljepote svoje kćerke:
„Trideset četvrti je Berko,
lepota njegove kćerke
najbitniji je podatak o njemu.“
U tom raskoraku između broja i života nastaje jedna od najzanimljivijih napetosti ove poeme. Ličina pravi katalog sudbina oslobođenih svega onoga što obično smatramo važnim u zvaničnim biografijama. Nema datuma, škola, funkcija, priznanja ni zasluga — nema ničega od onoga čime se ljudski život inače potvrđuje pred zajednicom. Ostaje čovjek i jedna sitnica po kojoj je zapamćen. No, baš ta sitnica ponekad otkriva više od biografije. Primjera radi, u jednoj strofi kaže se:
„Četrdeset treći je Hido,
nije znao razliku između
svekrve, tašte, jetrve, zaove i svastike,
bio je neženja“,
čime se ta sitnica dodatno usložnjava. Ostaje nejasno da li Hida primarno označava to što je bio „neženja“ ili pak to što nije znao „razliku“. (Mada, imajući u vidu Ličinin cinizam, i to je svejedno.)
U tome „ljudi“ prirodno ulaze u širu sliku „Pouzdanog merenja“. Sam naslov knjige već u sebi nosi paradoks: šta se uopšte može pouzdano izmjeriti u ljudskom postojanju? Pjesnikovo mjerenje nije mjerenje satom ili metrom, već mjera proživljenog i iskustvenog, što je nagoviješteno i uvodnom pjesmom po kojoj je knjiga dobila ime:
„Tada sam video
da nijedan od mnogih satova
u radnji ne pokazuje isto vreme,
a sajdžija na ruci imao samo narukvicu.Kada sam izašao
ponovo sam pročitao natpis
Radno vreme:
Između dva mraka.“
Ta iskošena slika stvarnosti ponekad govori istinitije od one pravilne, pa je i ovdje iskošena mjera zapravo jedina pouzdana mjera — odnosno jedini način da se do istine dođe. U tom smislu, „ljudi“ Amara Ličine imaju nešto od svijeta u kojem se red (brojanje, evidentiranje) uspostavlja upravo zato da bi se pokazalo koliko je stvarnost otporna na svaki poredak. Brojevi daju samo privid savršenog reda, a što ih je više, to je očiglednije da poredak nije dovoljan. ljudi se mogu popisati, razvrstati i označiti rednim brojem — ali se ne mogu izmjeriti. Brojanje teži konačnom zbiru, završenom bilansu, popisu poslije kojeg više nema ničega.
Međutim, potpun popis ljudi donio bi nešto sasvim drugo. Popisati sve značilo bi obuhvatiti sve njihove živote: sve ono što se dogodilo i sve što je moglo da se dogodi. To bi bio apokaliptičan čin, to jest trenutak u kojem bi se spisak završio zajedno sa svijetom koji popisuje. Otuda „ljudi“ Amara Ličine funkcionišu kao svojevrstan katalog prolaznosti, dok se sam čin nabrajanja, kao pokušaj pouzdanog pamćenja, otvara prema beskonačnosti. Poezija se tako zasniva kao neka vrsta alternativne evidencije, kao način da se sačuvaju bar oni koji su bili važni jednom jedinom čovjeku.
Otuda, valjda, i trenutak kada bi mjera trebalo da bude najpreciznija: brojevi nestaju. „Pretposlednji je Migo, / brat mi, / on je daleko i šaljem mu zagrljaj“, a potom: „Poslednji moj čovek sam ja.“ Sve se, i to na kraju poeme, odjednom mijenja, te spisak dobija drugačiji, neočekivan značaj. Nema više zanimanja, navika, nesreća ni anegdota. Ostaje odnos („Brat mi“), a onda i čist identitet („sam ja“). Lirski hroničar više nije izvan spiska — on ulazi u njega, te se brojanje više ne obavlja spolja, već iznutra. A ako je onaj koji broji istovremeno i jedan od onih koje broji, onda se spisak više ne može završiti, postajući metafora beskraja.
Izvor: RTNK
