Piše: Milorad Durutović
Imao sam zadovoljstvo da budem dio žirija na literarnom konkursu „Mama je glagol od glagola raditi“ za osnovne škole, odnosno, „Po majci se poznaju junaci“ za srednje škole, koji je raspisala JU Zahumlje iz Nikšića.
Pročitao sam nekoliko stotina radova. Utisci su brojni. Stalno me pratio stih Tina Ujevića, koji kaže da „srce majke srce je Bogomajke”. Sastavi nam upravo to saopštavaju, to božansko prisustvo majke u našim životima, majke svemoguće, majke nezamjenjive, majke što je kadra stići i na strašnom mjestu postojati.
Međutim, čitanje tih sastava duboko me uznemirilo, često podsjećalo na onu Tolstojevu misao da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način. Ali opet bih se tome opirao, tvrdeći da ne može biti nesrećna porodica u kojoj radošću i ljubavlju kuca srce majke, bez obzira na nedaće koje život prate. Mnogi radovi to dokazuju – dokazuju jer ih nijesam mogao čitati samo kao iskaze literarnosti, fikcije, stvaralačkog zahvata koji pretenduje na umjetnost. Sjetio sam se dana kada sam davao teme za pismeni zadatak učenicima, pa ih morao podsticati da maštaju, da izmišljaju, ako zadata tema ne dodiruje neku ravan njihovog iskustva. Djeca, naime, u susretu sa pisanjem sastava prvo traže istinu, ono što je stvarno, što je proživljeno, što odgovara realnim okolnostima. Tako su, čini mi se, pisani i ovi sastavi. Djeci je stalo da svjedoče istinu. Mnogi od njih kao da su slijedili onaj Aristotelov vapaj da piše jer je natjeran od istine. No, ta istina – istina, moram da kažem, zabrinjavajuće velikog broja sastava je duboko bolna, uznemirujuća. Neću da kažem da sastavi saopštavaju bilo šta o životu što nama odraslima nije poznato, ali otkrivaju nešto što odrastanjem zaboravljamo, a to je da dijete svijet upoznaje najprije srcem. Ako ne umije da intelektualizuje, to nikako ne znači da ne razumije. „Srčano“ znanje je najdublje znanje. Stoga je prvo pitanje naših života šta to stavljamo pred srca djetinja. Ako to nije ljubav…
Izvor: Fejsbuk
