Na dan 1. maja 1924. godine Mihajlo Pupin je dobio prestižnu „Pulicerovu nagradu” za svoj autobiografski roman „Sa pašnjaka do naučenjaka”. Djelo je objavljeno na engleskom jeziku i bilo čitano u američkim školama. Knjiga se na srpskom jeziku pojavljuje 1929. godine u izdanju Matice srpske. U nekim izdanjima objavljivanim u komunističkoj Jugoslaviji knjiga je štampana bez poglavlja o Svetom Savi. Riječ je o samim počecima knjige gdje se opisuje jedan san Pupinove majke, kojoj se u snu obraća Sveti Sava, tražeći od nje da upravi svog sinčića na velike svjetske škole.
„Moja prva jasna slika o Svetom Savi”, piše Pupin, „bila je u ovome: to je bio svetac koji je naročito isticao vrednost knjige i veštine pisanja. Tada sam razumeo zašto je moja majka toliko polagala na čitanje i pisanje. Tada sam se i zarekao da ću se tome posvetiti makar i po cenu da napustim svoje drugove i vršnjake. A uskoro sam pružio dokaza majci da sam i u čitanju i u pisanju dorastao svakom svom vršnjaku. I učitelj je primetio tu promenu. Iznenadilo ga je to, pa je počeo da veruje kako se ’desilo neko čudo’. Moja majka je u čuda verovala, pa je učitelju odgovorila kako to nada mnom bdi duh Svetoga Save. Jednoga dana, u mome prisustvu, pričala je ona učitelju da je, u snu, videla kako je Sveti Sava položio svoje ruke na moju glavu i, obrnuvši se njoj, rekao joj: ’Kćeri Pijada, uskoro će škola u Idvoru biti tesna za tvoga sina. Kada to bude, pusti ga da pođe u svet gde može naći više duhovne hrane za dušu svoju, tako željnu nauke i znanja’… Iduće godine, učitelj odredi da ja deklamujem o Svetom Savi, i napisa ono što je trebalo da kažem. Majka moja to ispravi i uprosti, pa me nagna da joj to ponovim nekoliko puta. Toga puta, na Svetog Savu, držao sam svoju prvu besedu.”
Čitav opis podsjeća na žitija svetih, na hagiografije, ali kada se ima u vidu koliko je materijalnog i duhovnog imetka Pupin dao na korist svome rodu, onda hagiografska analogija nadrasta simbolički značaj. Potvrđuje nešto više, nekakvu arhetipsku ponovljivosti svetosavskog puta. Kako je Sveti Sava ostavio porodicu, pa se vratio sa neizmjernim darovima, tako su i naši drugi velikani, poput Pupina, Tesle, Milankovića, Cvijić, Guslara Peruna, a svi vođeni istom duhovnom inspiracijom, odlazili, hodočastili, da pronose slavu svoga roda, da unaprijede kulturu i nauku svijeta, najzad, da učine uzdarje svome rodu.
Izvor: Milorad Durutović/Fejsbuk
