Piše: Mićun Milatović
„Ne. Crnogorska “ kristalna noć” je ideološki pripremljena akcija neofašista inicirana, po nekima sa strane, ali i dalje bez odgovora šta se zaista desilo u tom “ kafiću” i zašto je toliko bilo važno za sve medije da je jedna strana u tom sukobu bila sastavljena od emigranata iz “Turske”.Možete li zamisliti današnju Njemačku u kojoj boravi preko 3 miliona Turaka da zbog nekog sukoba u kafani rulja izađe na ulice sa povicima “Ubij Turčina”. Pri tome, ta država baštini “kristalnu noć”, ali se istovremeno od nje ideološki udaljila nekoliko svjetlosnih godina „
(Akademik Šerbo Rastoder: „Ima li ovdje Turaka (drugi put) ili neofašizam od reinkarnacije do djela“)
Sa ekspanzijom društvenih mreža javni govor o ideološki i politički polarizujućim temama postao je plodno tle za total(itar)no sužavanje javne svijesti posredstvom obilatog korišćenja reductio ad hitlerum pseudoargumenta. Da se podsjetimo: reductio ad hitlerum je varijanta logičke reduction ad absurdum greške u dokazivanju, a koja se, najprostije rečeno, svodi na moralnu diskreditaciju neke pojave dovođenjem u vezu sa Hitlerom i nacizmom umjesto njenog logički i racionalno zasnovanog osporavanja. Kada u žaru virtuelne debate anonimni junoša posegne za takvim erističkim trikom, to je donekle razumljivo, jer se u temelju zastupanog gledišta najčešće nalazi kombinacija ostrašćenosti i lošeg obrazovanja. Međutim, ako u svom autorskom tekstu tako argumentuje svoj stav univerzitetski profesor istorije i akademik CANU, imamo posla sa politički malicioznim deficitom intelektualnog poštenja i (ne samo) akademskog integriteta.
Što je najgore od svega, intelektualna oskudnost i aljkavost sa kojom je akademik Rastoder dr Šerbo, u svom gore citiranom tekstu, upotrijebio ovaj nedostojni diskurzivni rekvizit značajno je ispod nivoa anonimnih komentara po portalima i mrežama. Takav uradak je mnogo bliži Gebelsovoj školi propagandne nego li, na primjer, Bonheferovom stavu moralnog i intelektualnog otpora nacizmu.
In media res – sramno je kada profesor istorije i akademik do kraja insistira na poređenju „Kristalne noći“ i nacističke Njemačke i današnjih nemilih događaja u Crnoj Gori. Tako se čitavom crnogorskom narodu udara sramni pečat a devalvira patnja žrtava i relativizuje zlodjelo počinitelja stvarne „Kristalne noći“. Poznato je, naime, da su žrtve pogroma nacista bili njihovi sunarodnici, punopravni njemački građani jevrejskog etničkog korijena, koji su generacijama bili nezaobilazan činilac njemačkog društva, značajno obogativši njegovu kulturno-naučnu, privrednu i političku sliku, da bi dolaskom nacista na vlast samo zbog svog porijekla bili stigmatizovani, linčovani i sistematski zatirani.
Analogija je nesuvisla, tim prije, jer za razliku od nacističkih rasnih zakona, crnogorski normativni okvir krivično sankcioniše i moralno osuđuje svaki pojavni oblik etničke, vjerske i rasne mržnje, diskriminacije, ksenofobije i nasilja. Kako pomiriti tezu o imanentnom nacizmu Crnogoraca i činjenicu da je za kratko vrijeme dozvoljena, za crnogorske prilike masovna, migracija turskih državljana, po obimu najveće investicije i registracija više od 14 hiljada firmi čiji su (su)vlasnici turski državljani (20% od broja ukupno registrovanih) uprkos istorijskom antiturskom resantimanu koji apostrofira akademik?
Sem toga, kako doznajemo, policija identifikuje i procesuira odgovorne za vandalske izgrede. Ako u tom poslu ili prevenciji nije dovoljno efikasna i brza, bilo bi logično zaključiti da je to zbog toga jer ne raspolaže dovoljnim operativnim kapacitetima i resursima – što je inače svakodnevni prigovor vlastima za koji se može pronaći more argumenata – a ne zato jer, kako tvrdi akademik, ne postoji politička volja, kojom navodno upravljaju ospkurni centri moći. Prema akademiku, eskalacija nasilnog revolta nije dokaz slabosti crnogorskih institucija, nego potvrda „moderne paradigme fašizma“ i inherentnog kriptonacističkog karaktera negativnog istorijskog arhetipa. Istorijski događaji su za akademika relevantni samo ako potvrđuju gornju premisu njegovog teksta, o potrebi urgentne i temeljne denacifikacije crnogorskog društva.
Krivi su i mediji, kaže akademik, jer su objavili istinitu informaciju da su vinovnici nasilnog incidenta turski emigranti, a da pri tom „ne znamo sve činjenice o tome šta se desilo u tom kafiću“. Izgleda da je kod akademika posve normalna okolnost da se emigranti, pa bili oni i iz Turske, šetaju po kafićima sa noževima za pojasom. Imamo, nažalost, suviše sopstvenih nasilnih državljana čije ponašanje dovodi do tragičnih ishoda, koje policija nije u stanju da spriječi, što je uostalom i bio razlog da se još nedavno mjesecima organizuju protesti protiv Vlade. Gle čuda, građanstvo je na sličan način negativno reagovalo i na pojavu „uvoznih problema“ takve vrste. Nesklonost Turcima koji vitlaju noževima po Crnoj Gori, vrše filmske otmice u po bijela dana, nedolično se ponašaju, ne može biti problematična čak ni kao istorijska dispozicija ovog naroda. Ako nacionalna i vjerska pripadnost ne smiju poslužiti kao osnov za kolektivnu krivicu, sasvim sigurno ne mogu biti ni osnov za opštu amnestiju, na čemu akademik izgleda insistira.
Svakom objektivnom posmatraču je bilo vidljivo ono što akademiku nije: da su učesnici protesta na Zabjelu i pred zgradom Skupštine, dominantno pripadnici navijačkih grupa. Možda akademik nije upoznat sa načinom na koji funkcionišu organizovane navijačke grupe, niti mu je znana kolektivistička „mi-oni“ psihologija navijačke supkulture, i njen maskulinizovani kontrakulturni diskurs, ali mogao je barem pročitati da se prije nekoliko dana u Nikšiću dogodio nasilni navijački incident, koji po stepenu organizacije i ozbiljnosti nasilja prevazilazi događaje na Zabjelu. Zacijelo, niko još nije tvrdio da je uzrok incidenta arhetipska mržnja Nikšićana prema Berancima! Niko pristojan i normalan ne može ostati ravnodušan prema sramnim povicima mržnje kakvi su se ovih dana mogli čuti po Crnoj Gori, još manje prema oštećenju imovine turskih državljana, ali to ne mijenja činjenicu da se takvi pokliči u kontinuitetu mogu čuti širom svijeta gdje god se pojave navijačke skupine, i da verbalno nasilje nerijetko preraste u fizički vandalizam i sukobe. To ne znači da trebamo biti blagonakloni prema takvim pojavama, nego samo da se ne mogu uzeti kao dokaz vladajuće društvene paradigme.
No, biće da akademici poput Rastoder dr Šerba prilikom formiranja stavova slabo konsultuju primarne izvore.
Da je zaista tako, dokaz je i tvrdnja akademika da su vandalizacija imovine i verbalno nasilje rulje prema migrantima nezamislivi u današnjoj Njemačkoj. Nakon ovako ignorantske ocjene društveno-političkih prilika u današnjoj Njemačkoj, čovjek se mora upitati kakva je svrha naših obrazovnih i kulturnih institucija, ako je Rastoder dr Šerbo njihov stvarni reprezentant? Fenomen i mentalitet „rulje“, uostalom, stariji je od svakog oblika ideološke manipulacije masama kakvu je uspješno sproveo nacistički režim, pa ako se već hjela osuditi psihologija gomile, moglo se to učiniti i bez banalnog pojednostavljenja i referisanja na naciste i savremenu Njemačku. Nije dovoljno biti dokazani specijalista za kontrafaktualno tumačenje istorije, da bi se kontrafaktualna metodologija uspješno preslikala na interpretaciju savremenih događaja. Jer za razliku od ograničene dostupnosti arhivske građe, izvor informacija o aktuelnoj stvarnosti nam je dostupan jednim klikom.
Tačno je, možda, da njemačka država posjeduje efikasne mehanizme za kontrolu rulje. Možda i zbog toga jer njene ksenofobične impulse u bitnom artikulišu državni zvaničnici i političari. I to ne samo iz prokažene Alternative za Njemačku.
Naime, prije nešto više od jedne sedmice, njemački kancelar Fridrih Merc je kritikovao novinara koji ga je pitao da li želi revidirati svoje izjave o migracijama ili se izviniti zbog njih.„Ne znam imate li djecu, a među njima i kćerke. Pitajte svoje kćerke, pretpostavljam da ćete dobiti prilično glasan i jasan odgovor. Nemam šta da povučem – naprotiv, naglašavam moramo nešto promijeniti“, kazao je. Kancelar je aludirao na tvrdnje da migranti vrše seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama. Šef bavarskih demohrišćana, Markus Zeder, kazao je takođe: „Slika grada mora ponovo da se promijeni. Potrebno je jednostavno više deportacija.“ Zamislimo da je nešto slično izjavio bilo koji crnogorski zvaničnik i političar? Toliko o obaviještenosti i uzorima koje akademik Crnoj Gori podastire kao primjer uspješne „denacifikacije“.
Uostalom, gotovo da nema evropske države koja se u posljednjih desetak godina nije suočila sa snažnim talasom antimigrantskih protesta, etnički motivisanih incidenata i generalnim neraspoloženjem prema liberalnoj politici doseljavanja, čak i bez konkretnog povoda. O važnosti te teme u SAD da i ne govorimo. Pitanje migracija je postalo centralna politička tema na globalnom Zapadu, u toj mjeri da se zbog nje izbori dobijaju ili gube. Turski novinar je u svojoj reakciji na X mreži precizno identifikovao uzrok problema sa kojim se suočava Crna Gora: katastrofalna imigraciona politika crnogorske Vlade. No, u akademikovoj analizi Crna Gora je izuzeta od globalnih uticaja i objektivnih faktora, kako bi bila prikazana kao endemski slučaj etničke netrpeljivosti i vjerske mržnje.
Međutim, svaki javno izrečen stav koji se bavi problemom migranata, a ne uzima u obzir savremeni globalni kontekst nego poseže za kontrafaktualnim istorijskim analogijama, zaslužuje da bude ocijenjen kao manipulativna propaganda. Koja je naročito dostojna prezrenja kada se situira u emocionalnom registru „protjerivanja predaka“ i zločina iz prošlog vijeka.Za svaki slučaj, tom registru priključeni su i Romi, tačnije, žalosni incident u Danilovgradu, kako bi se do kraja odigralo na kartu nacizma i dokazao nepostojeći rasistički element crnogorskog kulturalnog obrasca. Još jedna manihejska iteracija ideološkog shematizma, prema unaprijed podijeljenim ulogama zločinca i žrtve.
Na kraju, uprkos sloganima i parolama, antifašistička tradicija kakvu prezentuje akademik svojim tekstom, jedino može svjedočiti antifašističko profiterstvo uparađeno ispraznom retorikom. Onom retorikom koja pod parolom „Smrt fašizmu!“ ne podrazumijeva slobodu narodu, već njenu moralnu uslovljenost pretpostavljenom krivicom, ideološku indoktrinaciju i svojevoljno ropstvo simulakrumu političke korektnosti.
Izvor: micunmilatovic.blogspot
