U periodu od petog do jedanaestog oktobra, kolega Stevan Gajić i ja imali smo izuzetno intenzivnu i zanimljivu posjetu Atini. Program koji smo organizovali u koordinaciji sa našim agilnim ambasadorom Spasojevićem i njegovim saradnicima uključivao je predavanje i radionicu o spoljnoj politici Srbije pred ekspertima prestižnog EPLO, zatim filozofsko predavanje koje sam održao u amfiteatru Filozofskog fakulteta, posjetu parlamentu i razgovor sa ministrom inostranih poslova Grčke u sjenci profesorom Jorgosom Katrugalosom, kao i susrete sa nizom drugih uticajnih eksperata, političara i javnih ličnosti poput mitropolita Hadžinikolaua, vodećeg pravoslavnog bioetičkog mislioca, visokog funkcionera Nove demokratije Jorgosa Kumucakosa i Ciprasovog glavnog savjetnika za spoljnu politiku Evangelosa Kalpadakisa.
Lako je primijetiti da su pitanja spoljne politike dominirala tokom ovih sedam dana. Domaćine, naravno, najviše zanima sve što ima veze sa Turskom, pa smo najviše pitanja imali povodom određenog diplomatskog zbližavanja koji imamo sa Erdoganom nakon 2016. Bilo je tu puno pogrešnih informacija, spinovanja o navodnim dozvolama Turskoj da se miješa u unutrašnja pitanja Srbije, i očiglednih pokušaja određenih diplomatskih sila i struja da Grcima poture priče o tome kako smo mi maltene ušli u savezništvo sa Turskom, a sve u cilju podsticanja Grčke da intenzivira svoje odnose sa Prištinom i eventualno prizna nezavisno Kosovo. Ovu podmuklu naraciju dosta uspješno smo suzbijali, ali na tome treba svi zajedno mnogo više i kontinuirano da radimo.
Upravo dok smo bili u Atini, Grčka je u parlamentu ratifikovala veoma važan sporazum o strateškom partnerstvu sa Francuskom. Ovaj sporazum uključuje aranžmane nabavke nekoliko fregata, lovaca tipa „rafal“ i drugih vrsta naoružanja, ali i obavezu međusobne odbrane. Time se Francuska obavezala na vojnu pomoć ukoliko neka druga zemlja ugrožava grčke teritorijalne vode, a Grčka da šalje svoje vojnike u područje Sahela. Važno je istaći da je ovo jedan od desetak sporazuma koje je Micotakisova vlada sklopila ulazeći u izuzetno aktivnu spoljnu i bezbjednosnu dinamiku. Pošto su prilikom glasanja o poslednjih par sporazuma ili glasali za ili se uzdržali od glasanja, povodom ovog sporazuma Siriza je prvi put glasala protiv, optužujući vlast da se upušta u opasan avanturizam.
Stiče se utisak da je Nova demokratija nakon povratka na vlast potpuno vezala svoju sudbinu za atlantističke pomorske saveznike, pokušavajući da iskoristi njihove pogoršane odnose sa Turskom i da pojača ukupnu politiku zaprečavanja i izolacije Turske, koja je sa svoje strane projektovala svoju moć u Libiji, Siriji, na Kavkazu i pojačala prisustvo oko Kipra. Grčka je odgovorila sporazumima sa Izraelom (što uključuje i bazu za obuku izraelskih pilota u Grčkoj), Egiptom, Francuskom, ili recimo Saudijskom Arabijom, koji uključuje isporuku sistema „patriot“ i stotinak grčkih vojnika angažovanih u toj državi. Grčka je jedna od rijetkih država koja je priznala Gvaida za predsjednika Venecuele, a sa Amerikancima je nivo vojne saradnje podignut toliko da se utvrđuje pet strateških američkih baza u Grčkoj, i od sada se taj aranžman neće obnavljati svake godine već svakih pet.
Eksperti bliski vlasti smatraju da je neophodno da Grčka iskoristi ovaj trenutak i zauzme vodeću ulogu u novom redefinisanju interesa u istočnom Mediteranu, čvrsto se vezujući za Amerikance i njihove tradicionalne saveznike iz velikih ratova. Nadaju se da bi to moglo da uključi i podsticaj za ekonomski razvoj, nadoknađujući godine izgubljene krizom. Siriza, koja je definitivno zauzela prostor koji je nekada držao Pasok, nastupa veoma kritički prema čitavom ovom poduhvatu. Oni tvrde da je Grčka u prošlom vijeku, u dva navrata, pokušala da vodi sličnu ekspanzivnu politiku i da je oba puta „dobila po nosu“, nanoseći sebi dugoročno ogromnu štetu. Od 1955. u spoljnoj politici držala se rezervisano, stabilno, i to je bio konsenzus svih aktera. Njihova teza je da Micotakis napušta ovu konzervativnu politiku i ulazi u revolucionarnu promjenu pozicije Grčke, pokrećući novu trku u naoružanju i povećavajući dug koji je ionako na 220 odsto BDP.
Zanimljivo je da se i Prespanski sporazum smatra značajnim uspjehom Grčke upravo iz perspektive smanjenja turske moći u Severnoj Makedoniji i njenog suzbijanja i na Balkanu. Na osnovu toga, pomenuta atlantistička i filoalbanska struja u javnom mnjenju i eliti tvrdi da bi Grčka morala da na sličan način pristupi i problemu Kosova. Za sada je Kancelarija za saradnju sa Prištinom podignuta na viši nivo, a malobrojni ali glasni pripadnici „albanskog lobija“ tvrde da bi eventualnim priznanjem bio otvoren prostor za grčki kapital, ali i za generalno poboljšanje odnosa sa Albancima. Takođe, bio bi to još jedan ustupak svom najvažnijem savezniku, Americi. Otežavajuća okolnost je što bi taj potez bio izrazito nepopularan među običnim narodom i razumljivo pokvario odnose sa Srbijom. Otud je neophodno da i mi, ne čekajući da nas preteknu događaji, sa svoje strane pojačamo svoje prisustvo i vidljivost u Grčkoj i među Grcima na svim nivoima.
U svakom slučaju, Srbija mora da postane svjesna promijenjene dinamike i ambicija grčke spoljne politike i da pažljivo prati ovaj razvoj, kako zbog sopstvenih interesa tako i zbog očiglednog potencijalnog povećanja tenzija oko Kipra i čitavog tog prostora. U Grčkoj postoji percepcija da je Erdogan pred obilježavanje 100 godina od uspostavljanja moderne Republike Turske spreman i na neke radikalnije poteze i time Grci opravdavaju svoj jači angažman i sva ova nova savezništva. Ako se uz to doda početak nove energetske krize, postaje jasno zašto vrlo pažljivo treba pratiti ovaj napeti razvoj između – ne zaboravimo to – dvije članice NATO saveza koje kao da se spremaju za međusobni rat.
Miša Đurković
Izvor: Standard.rs
