Razgovarao: Nenad Jovanović
Utakmičarskom programu ovogodišnjeg Svjetskog festivala animiranog filma Animafest prikazan je i film “Uroš” crnogorskog autora Mata Uljarevića, koji je osim više nego pozitivnih reakcija publike dobio i nagradu “Zlatko Grgić” za prvi film napravljen izvan obrazovne institucije, u čast čuvenog animatora i prvaka Zagrebačke škole animiranog filma. “Prvi crtež nacrtao sam ugarkom svoje spaljene kuće”, prve su riječi u filmu za koji je žiri istaknuo da se radi o “ugljenom elegantno iscrtanom animiranom filmu u kojem se čovjek bori protiv mračne prisutnosti dok mu se život preobražava kroz promjenjive slike koje je sam stvorio”. Film govori o velikom, danas zaboravljenom slikaru i crtaču Urošu Toškoviću (1932. – 2019.), koji je ostvario umjetničke karijere, prvo u Beogradu, pa u Parizu, a onda i u Crnoj Gori, gdje se vraća pod starost. Iako se družio sa Žan-Polom Belmondom, Vitoriom De Sikom, Sartrom, a radio je i sa Pikasom, Dalijem, Joneskom i drugima, u Parizu nije živio romantično, već na obalama Sene sa drugim slikarima, prostitutkama, prosjacima. Odlazio je i u Njujork, Kalkutu i Trst, ali je uvijek živio asketski. Iako je bio jedna od legendi jugoslovenskog slikarstva, danas je manje-više zaboravljen, osim što je Crna Gora 2022. izdala marku s njegovim likom. O “Urošu”, stvaranju filma, nagradi i stanju na crnogorskoj kulturnoj sceni pričamo s autorom Matom Uljarevićem.
Kako ste se odlučili da vaš film bude posveta Urošu Toškoviću i koliko ste ga dugo radili?
Nedugo nakon smrti Uroša Toškovića došao sam na ideju da mu napravim omaž. Istovremeno, inspiriran njegovim životom želio sam da ispričam jednu univerzalnu priču o dubokoj vezi između stradanja i stvaralaštva koja se kroz njegov rad jasno naslućuje. Osjećao sam da tu atmosferu mogu da postignem kroz ekspresivan crtež ugljenom koji volim, a koji je koristio i Tošković. Film ne prati do kraja biografiju autora, već sam se trudio da proberem konkretne pojedinosti iz te biografije uz umetanje nadrealnih momenata i poetizovanu naraciju. Istraživanje podataka iz Toškovićevog života je svakako uzelo neko vrijeme jer sam se bavio ranijim fazama njegovog života o kojima se malo zna – o djetinjstvu koje je proveo u ratu i ranim traumama koje se ogledaju kroz čitav njegov opus. U tom opusu su česti motivi vojnika, žena u koroti, prostitutki i drugih antijunaka i tragičnih junaka, ljudi sa margina društva među kojima se Tošković kretao jer je i sam bio marginalac. Likovi u filmu razvijeni su na osnovu ovih repetitivnih motiva u njegovom djelu. Tokom 2022. učestvovao sam na Rajz end šajn programu za razvoj animiranih filmova u Zagrebu i Ljubljani. Tu je ideja za film značajno konkretizovana, a kroz sam proces rada dodatno se razvijala. Proizvodnja filma podržana je od strane Filmskog centra Crne Gore i Sekretarijata za kulturu Opštine Podgorica i trajala je tri godine sa pauzama.
Uroš Tošković imao je teško djetinjstvo i jedva je preživio rat. Koliko je to utjecalo na njegov rad i životni put?
Ratna trauma definisala je Toškovića kao umjetnika i uopšte ostavila velik uticaj na njegovu ličnost. Film se bavi Uroševom potragom za načinom kako da pomoću umjetnosti porazi tog vojnika koji je na njega pucao, taj rat i tu traumu. Da umjetnost bude nešto što prevazilazi i pobjeđuje smrt, jer je Tošković često tvrdio da je besmrtan i bio okupiran idejom besmrtnosti umjetnika.
Koliko su ratovi – prvo onaj iz 1940-ih, a onda i ovi iz 1990-ih – utjecali na umjetničko stvaralaštvo uopšte?
Nisam zagovornik teze da društveni tokovi po svaku cijenu moraju da definišu umjetničke tokove i da umjetnost uvijek odgovara na konkretnu društvenu i političku stvarnost, jer su umjetnici često dosta autonomne pojave koje crpe energiju i inspiraciju iz nekih potpuno ličnih stvari. Ipak, jasno je da je Drugi svjetski rat značajno uticao na razvoj jugoslovenske likovne scene u drugoj polovini 20. vijeka, kao i da je Uroš bio jedan od ljudi koji su bili predvodnici nove generacije koja je na temelju iskustava i trauma rata dala novi odgovor. Nakon poslednjeg rata ta jugoslovenska scena više ne postoji; postoje partikularne nacionalne scene koje ponekad i nisu scene u pravom smislu te riječi i nemaju adekvatno “tržište”, a profesija umjetnika nema više isti društveni uticaj. Svi smo prirodno upućeni jedni na druge i na naš region, od toga se ne može pobjeći. Posebno u slučaju zemlje kao što je Crna Gora.
Iako je slovio kao jedna od slikarskih legendi, je li Uroš Tošković izvan Crne Gore danas pomalo zaboravljen?
Sigurno da jeste. Tošković je u Francuskoj proveo dosta vremena i živio životom koji je bio karakterističan za prvi talas jugoslovenske umjetničke emigracije u Parizu. Za razliku od Dada Đurića, koji je ostavio veliki trag i koji je etablirano ime u Francuskoj, Uroš, čiji je životni put bio sličan, nije na taj način prepoznat. Crna Gora i Srbija treba da rade na međunarodnoj promociji Toškovića. Dobar primjer kako to treba raditi je Bojan Krljić, kolekcionar Uroševih djela i autor impresivne monografije o crtežima iz te bogate kolekcije. Nažalost, opšta javnost ni u Crnoj Gori nije dovoljno upoznata s Toškovićevim djelom, već više sa njegovom neobičnom pojavom. On je prepoznat kao neka vrsta jurodivog tipa koji je kroz svoje performanse i neposredan pristup postao upečatljiva urbana legenda. Sam njegov rad, međutim, nije adekvatno promovisan, niti se radi na njegovoj valorizaciji, ali kako vrijeme prolazi to će se nesporno dešavati zbog kvaliteta onoga što je Tošković stvorio.
Hoće li i vaš film dati doprinos vraćanju Uroša u javnosti?
Nadam se da hoće. Imamo dogovor s Radio televizijom Crne Gore da film bude emitovan na nacionalnoj frekvenciji. Priča o filmu o Urošu Toškoviću je dosta odjeknula, a meni je želja da film doprinese tome da se obnovi sjećanje na njega i da se njime bavimo na ozbiljniji način.
Brojni srpski umjetnici i ranije i danas u potrazi za umjetničkim radom i potvrdom tog rada zadnjih decenija odlazili su i odlaze u Njemačku. U koju zemlju idu umjetnici iz Crne Gore?
Jednostavnog odgovora nema, ali mislim da Njemačka postaje sve više popularna kao destinacija za tu vrstu umjetničke emigracije. Scena u Crnoj Gori je dosta mala i osjetljiva, i svaki odlazak kvalitetnog umjetnika je veliki gubitak.
Kakva je situacija na umjetničkoj sceni u Crnoj Gori, pogotovo u animaciji?
Kulturna scena je dosta atomizovana, što je simptom vremena u kojem živimo. Nemamo neke prepoznatljive umjetničke grupe ili pokrete, nego pojedinačne umjetničke karijere koje svako razvija u nekom svom pravcu. U smislu kulturne politike, važno je da se to adekvatno mapira kao dio jedinstvene scene, u cjelokupnoj svojoj raznolikosti. Animacija u Crnoj Gori ima određenu tradiciju, ali je u proteklim decenijama ostala po strani. Nema previše ljudi koji se bave animacijom i ona institucionalno nije dovoljno prepoznata, iako Filmski centar Crne Gore čini značajne pomake na tom polju. Postoji konkurs za finansiranje animiranih filmova, pa je i “Uroš” finansiran kroz taj konkurs. Nedavno smo i mi sa nezavisne scene uz podršku Filmskog centra pokrenuli Reanimaciju, prvi festival animacije u Crnoj Gori, koji je u martu imao pilot-izdanje i predstavlja potpuno nov momenat u kulturnom pejzažu Crne Gore. Nismo bili sigurni da li će postojati interesovanje za ovu relativno nepoznatu formu filmskog izraza u Crnoj Gori, ali ono je bilo iznad svih očekivanja, tako da smo imali ozbiljnu posećenost tokom tri dana u Nikšiću. Nikšić je inače kandidat za Evropsku prestonicu kulture u 2030. i trenutno je u finalu takmičenja. Festival je organizovan i kao jedna od aktivnosti namijenjenih pozicioniranju Nikšića kao alternativnog kulturnog centra na crnogorskom nivou.
Nekoliko crtica iz života slikara: Rupa u šeširu Uroša Toškovića, sova u kosi Zorana Ilića
Koliko je djelovanje umjetnika iz Crne Gore povezano s djelovanjem umjetnika iz drugih država bivše Jugoslavije?
U svijetu filma stvar ne stoji loše, postoji dosta koprodukcija na regionalnom nivou, što je normalno i prirodno zbog blizine, istog jezika i sličnih kapaciteta, uslova rada, nivoa troškova i slično. U sferi likovne umjetnosti kulturna razmjena nije dovoljno dobro razvijena pa postoji dosta prostora da se kroz razmjenu umjetnika, kolonije i neke zajedničke prekogranične programe te scene dodatno uvezuju i da ljudi više čuju jedni za druge. Isto važi za književnost. Djeluje mi da paralelno u svakoj od naših zemalja imamo slične inicijative koje ostaju međusobno nepovezane.
U diskusiji nakon projekcije filma čuo sam stav da je vaš film jako dobar primjer kakva je animacija i pristup animaciji na ovim prostorima. Slažete li se s tom tezom?
“Uroš” je naglašeno autorski film, a jedna od njegovih specifičnosti je i to što je rađen u analognoj ručnoj tehnici bez digitalnih elemenata. Možda je ta težnja ka specifičnom autorskom izrazu češća ovdje nego drugdje, zbog naše balkanske sklonosti ka “snalaženju” i improvizovanim rješenjima. Čini mi se i da sam Animafest promoviše i njeguje autorske filmove u većoj mjeri nego produkcijski kompleksna ostvarenja gdje veliki timovi rade na realizaciji i animirani film postaje prava industrija.
Kakvi su vam planovi za “Uroša”, pogotovo što ste dobili nagradu “Zlatko Grgić” za najbolji prvi film rađen izvan obrazovnih institucija?
Sama selekcija za glavni takmičarski program na Animafestu bila je više od svega čemu sam se nadao, a o nagradi da ne govorim. Ona predstavlja izuzetnu pohvalu za film i ohrabrenje i motivaciju da nastavim s radom u animaciji na način koji volim. Naročita je čast što nosi ime Zlatka Grgića, čovjeka koji je ostavio velik trag u ovoj umjetničkoj oblasti. Nadam se da će ona dodatno pomoći da se “Uroš” pojavi na drugim svjetskim festivalima. Podjednako značajna bila je i reakcija publike nakon premijere i pohvale za tehniku i temu kojom sam se bavio. To je još jedna nagrada po sebi.
Izvor: Portal Novosti
