Piše: Marko Radaković
Bog Sveti zna koliko bi čovečanstvo napredovalo da nije kroz čitavu njegovu istoriju bilo ulagivača koji su potiskivali pametne, vredne i talentovane da bi istakli sebe. Ko zna gde bi svet bio da je manje onih koji radije gledaju svoju korist nego dobrobit zajednice i napredak sposobnih. Laskavost u svrhu manipulacije ili karijerstva je, kao i svaki drugi greh, posledica tragičnog promašaja ljudske slobode i postojaće sve do Hristovog Suda. Tada nikakvo laskanje, licemerno podilaženje, ogovaranje i cinkarenje neće imati nikakvog smisla. Bog uvek poznaje srce i nema smisla pred Njim da se glumi i kalkuliše, On već zna: voliš li, veruješ li i delaš li iskreno, ili je sve samo šarada kojom obmanjuješ druge, često i sebe, zarad sebičnih interesa. No Bog se ne da obmanuti.
„Ovo su gunđala, roptači, koji hode po željama svojim, i usta njihova govore naduvene reči, i radi koristi laskaju ljudima.“ (Juda 1, 16)
Poltroni su skloni lažima, ne samo kroz ono što govore, već i kroz ophođenje, delanje i stav. Oni ne čine štetu samo onima koji zbog njih ne mogu sasvim ispoljiti svoje mogućnosti, jer su stalno pred očima i u ušima uticajnim osobima, te se od njih niko drugi zaista ni ne čuje i ne vidi, ili se posmatra kroz sočivo laskavca. Oni daleko veću štetu čine onima kojima laskaju jer kad steknu njihovo poverenje, oni ih utvrđuju u neznanju i gordosti, filtrirajući istinu i kreirajući stvarnost koja njima pogoduje. Iako često nezlobivi ljudi u drugima ne mogu da prepoznaju zlobu, potpadnu pod uticaj ovakvih ljudi kao u zamku, nesvesni da su pogrešno procenili i situacije i ljude, neznajući da žive i misle po scenariju svojih nazovi -prijatelja ili poslušnika, ne uviđajući da su oni za njih samo sredstvo. „Ko laska prijatelju svom, razapinje mrežu nogama njegovim.“ (Priče 29, 5)
Laskanje i uzdizanje čoveka preko mere često je povezano sa željom ka materijalnom imanju, društvenoj poziciji i moći. Ali onaj koji stremi zemaljskoj slavi olako zaboravlja nebesnu, Bogom danu, u suštini i jedinu istinitu, postojanu i večnu slavu. Hristos je otvoreno govorio jevrejskim sveštenicima: „Kako vi možete verovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite?“ (Jn. 5, 44)
Na žalost, ni Crkva nije imuna na ovu pojavu, još od njenih početaka. Bilo je onih koji su laskajući ljudskim slabostima pokušavali da ih pridobiju za lažno učenje, svoje radi koristi (kao što ih ima i danas). Tako sveti apostol Pavle upozorava: „Molim vas pak, braćo, da pazite na one koji čine razdore i sablazni protiv nauke koju vi naučiste, i klonite ih se; jer takvi ne služe Gospodu našemu Isusu Hristu nego svom trbuhu, i blagim i laskavim rečima varaju srca nezlobivih.“ (Rim. 17, 17-18)
Ulagivači, gde god delali, nisu svesni koliko vremena, truda i snage ulažu u jalovu i privremenu stvar. Udaljujući se od Boga često su ubeđeni da čine Božije, brkajući vrlinu hrišćanskog poslušanja sa beskarakternom pokornošću, kukavičlukom ili spletkarenjem. Posebna je opasnost kada čovek laska i podilazi drugima čvrsto ubeđujući sebe da je to ljubav, dok mi znamo da nema postojane ljubavi bez istine i bez doslednog sledovanja Hristu. „Zar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Hristov.” (Gal. 1, 10)
Sveti apostoli daju smernice budućim služiteljima oltara i misionarima: „Već kao što nas je Bog proverio da smo sposobni da nam se poveri jevanđelje, tako govorimo, a ne kao oni koji ugađaju ljudima, nego Bogu koji ispituje srca naša. Jer, kao što znate, nikada ne nastupasmo radi laskanja, niti zbog pohlepe: Bog je svedok; ne tražeći slave od ljudi, ni od vas ni od drugih.“ (1.Sol. 2, 4-6)
Iskreni hrišćani, dakle, ne traže slavu od ljudi, niti priželjkuju da o njima svi lepo misle, ma koje zvanje imali (Lk. 6, 26). Sveti Nekatrije Eginski, koji je mnogo stradao zbog laskavaca, napisaće u svojim poukama: „Laskanje se projavljuje kao prijateljstvo na rečima i kao revnost i predanost onome što nije ni od kakve vrednosti. U laskanju je kao na spomeniku upisano tek ime prijateljstva. Laskanje je zloba pokvarene i bolesne duše koja ničega zdravoga u sebi nema. Ona je lukava, bezbožna, beščasna, neiskrena i prevarna. Laskanje kvari duše onih koji ga dopuštaju.“
Dakle, ne dopustimo da nam laskaju i nemojmo biti oni koji laskaju. Prijateljska pohvala i iskrena podrška, bez ikakve želje za ličnom koristi, to je svakako hrišćanska vrlina. Ali uzdizanje čovekovih vrlinâ, veštinâ ili cele njegove ličnosti na pijedestal, bilo da to činimo iz nesvesnog poriva za idolopoklonstvom, bilo da to činimo proračunato, zarad ličnog interesa, ozbiljan je greh pred Gospodom, i time Njegovu slavu zamenjujemo ljudskom, koja je ništavna.
A ako ste, moguće, pravedno postradali zbog onih koji laskanjem potežu lutkarske niti onih koji odlučuju, ne brinite, to je stepenica kojom nosite Krst, i Bog to vidi. Nemojte nikada i nipošto žaliti što nemate u sebi duh ulagivača i licemera. Velika je blagodat kad čovek zadrži iskrenost, te uvek živi i dela po ritmu i toplini ohristovljenog srca – ma koliko stradao zbog toga. Jer posle krsta dolazi Vaskrsenje.
„Neću gledati ko je ko, i čoveku ću govoriti bez laskanja. Jer ne umem laskati; odmah bi me uzeo Tvorac moj.“ (Jov 32, 21 -22)
****
„Usta su im meka kao maslo, a na srcu im je rat. Reči su im blaže od ulja, ali su goli mačevi.“ (Ps. 55, 21)
„Laž govore jedan drugom, usnama lažljivim govore iz srca dvoličnog. Istrebiće Gospod sva usta lažljiva, jezik veličavi, ljude, koji govore: Jezikom smo jaki, usta su naša u nas, ko je gospodar nad nama?“ (Ps. 12, 2-4)
„Nenavidnik se pretvara ustima svojim, a u srcu slaže prevaru. Kad govori umiljatim glasom, ne veruj mu, jer mu je u srcu sedam gadova. Mržnja se pokriva lukavstvom, ali se zloća njena otkriva na zboru. Ko jamu kopa, u nju će pasti; i ko kamen valja, na njega će se prevaliti. Jezik lažan mrzi na one koje satire, i usta koja laskaju grade pogibao.“ (Priče 26, 24-28)
Izvor: Avdenagom.blogspot