Ono šta su Studenica i Hilandar za istoriju, duhovnost i kulturu srpskog naroda, to je Kijevo-pečerska lavra za istočnoslovenske narode: današnje Ruse, Ukrajince i Beloruse
Svedoci smo da je u dane Velikog i Časnog Posta, kada svaki pravoslavni hrišćanin prema svojim silama i moćima vodi duhovnu borbu postom i molitvom, započela još veća i značajnija duhovna borba koja se vodi za jednu od najvećih pravoslavnih svetinja – Svetouspensku Kijevo-pečersku lavru. Mnogima će u Srbiji ovo biti samo još jedna vest koju će čuti ili pročitati o tragičnim dešavanjima u Ukrajini. Ali da li je to tako? Zašto oči svih pravoslavnih hrišćana, pa i nas Srba, danas treba da budu usmerene u Svetu Kijevo-pečersku lavru?
Već danima vernici Ukrajinske pravoslavne crkve stoje uz zidine Kijevo-pečerske lavre, molitveno se suprotstavljajući onima koji žele da otmu manastir od Crkve. Otimači su službenici Ministarstva kulture, predstavnici ukrajinske države, koja je formalno pravno vlasnik Lavre a Crkva samo korisnik, ograničen vremenskim rokovima, kojem država ustupa manastir na korišćenje. Nezavisna i demokratska Ukrajina u svom odnosu prema Crkvi nije mnogo odmakla od načina na koji je Crkva tretirana u doba Sovjetskog saveza. I dalje je gornja teritorija Lavre muzejski kompleks. U svom stremljenju ka Evropi, raskrstivši sa Lenjinom i Staljinom i odričući se na rečima njihovog nasleđa, nije se međutim odrekla i lenjinovsko-staljinističkih metoda pritisaka i gonjenja pravoslavne Crkve. Kako vidimo iz sadašnjih dešavanja po celoj Ukrajini, u mnogo čemu ih je čak i nadmašila.
U svojoj istoriji dugoj deset vekova Lavra je prolazila kroz mnoga iskušenja, stradanja i opustošenja. I uvek je izlazila duhovno još jača, iako često fizički razrušena. Verni pravoslavni narod prilagao je svetinji svoju kopejku te je Lavra vraćala i svoju spoljašnju krasotu, kojom je nadmašivala sve druge manastire. I fizički ranjena i razrušena, ona je uvek bila neoboriva tvrđava Pravoslavlja. A drugačije ne može ni biti kada na njoj počiva blagoslov Presvete Bogorodice i Svete Gore Atonske.
Počeću od nekih povesnih činjenica, bez kojih ne možemo shvatiti istorijski i duhovni značaj najvažnijeg manastira slovenskog Pravoslavlja. Kijevo-pečerska lavra je velika i neiscrpna tema, koju je nemoguće izložiti u nekoliko rečenica. Da bismo makar naslutili kako njen istorijski tako i svepravoslavni i univerzalni značaj, neophodno je navesti neke najosnovnije istorijske podatke. Ono šta su Studenica i Hilandar za istoriju, duhovnost i kulturu srpskog naroda, to je Kijevo-pečerska lavra za istočnoslovenske narode: današnje Ruse, Ukrajince i Beloruse, krštene u vodama Dnjepra pod Kijevom, u vreme svetog kneza Vladimira 988. godine.
U gorama iznad reke Dnjepra, 1051. godine svetogorski monah Antonije, postrižnik manastira Esfigmena, vrativši se sa Atosa po blagoslovu svog igumana u otadžbinu, naseljava se u pećini koju je iskopao i u kojoj se podvizavao prezviter Ilarion do svog izbora za Kijevskog mitropolita. Ovim je podvižnik Antonije udario temelje podzemnog manastira, poznatog kao Dalje peštere. Ubrzo oko njega se okupljaju oni koji žele da vode monaški život pod njegovim duhovnim rukovođenjem. Monasi su iskopali pod zemljom kelije, tri crkve, od kojih je najstarija posvećena Blagovestima, kao i trpezariju. Kada je broj učenika porastao na 12 inoka prepodobni Antonije postavlja bratiji za igumana monaha Varlama a sam se povlači na susednu goru, gde je sebi iskopao novu pešteru. Oko ove Antonijeve peštere formiraće se Bliže peštere, u čijem sastavu će takođe biti iskopane i tri crkve, brojne kelije, manastirska trpezarija. Svi ovi prostori, neophodni za molitvu i svakodnevni život monaha, povezani su sistemom hodnika, koji predstavljaju pravi lavirint, a oni su u velikoj meri sačuvani do danas. Pećinski manastir samim svojim arhitektonsko-građevinskim rešenjem jeste svojevrsni fenomen u hrišćanskom svetu. Manastir je doživeo duhovni procvat u vreme uprave prvog učenika svetog Antonija, prepodobnog Teodosija, drugog igumana Pečerskog. Sveti Teodosije uvodi strogi studijski tipik i uređuje manastir po poretku opštežiteljnog monaštva. Pošto se broj monaha znatno uvećao, te je manastir brojao sto monaha, prepodobni Teodosije i Antonije 1073. godine počinju da zidaju nadzemni kameni hram posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, po kojem će manastir i biti nazvan. Osnivači manastira nisu doživeli da vide završen hram, jer se prepodobni Antonije upokojio iste 1073, a njegov učenik prepodobni Teodosije iguman Pečerski naredne 1074. godine. Gradnja hrama okončana je 1078. godine, u vreme trećeg igumana Stefana (1074-1078). Hram su freskama oslikali grčki ikonopisci, pozvani iz Vizantije u vreme igumanstva prepodobnog Nikona (1078-1088). Vremenom će monasi početi da grade kelije i druga manastirska zdanja iznad zemlje, dok će pećinski manastir služiti za sahranjivanje bratije i za povlačenje onih podvižnika koji su se posvećivali molitvenom tihovanju i strogom usamljeničkom životu. Pečerski manastir se od samih početaka svog postojanja proslavio podvižništvom i svetošću svojih monaha. Nema sumnje da je prva i najvažnija karakteristika Pečerskog manastira svetost, jer je to mesto, kao retko koje u hrišćanskom svetu, osvećeno, namoljeno i osveštano viševekovnim danonoćnim molitvama i podvizima njegovih monaha. Žitija i podvizi Pečerskih otaca sakupljeni su u Pečerskom Pateriku (XIII vek), prvorazrednom spomeniku slovenske književnosti i duhovnosti. Poseban podvig koji su preuzeli na sebe mnogi Pečerski monasi bilo je zatvorništvo. Oni bi se za duži ili kraći vremenski period zatvorili (veoma često i zazidali) u svoju pećinsku keliju, gde su provodili vreme u neprestanoj molitvi. Jednom ili dva puta u nedelji dana monasi bi im ostavljali ispred malog otvora (prozorčeta) posudu sa vodom i jednu prosforu. Ako podvižnik ne bi uzimao ostavljenu hranu i vodu u dužem periodu, bratija bi shvatila da se upokojio. Tada bi otvarali keliju i unutar kelije izvršili opelo, a potom ga sahranjivali u grobnicu koju bi iskopali duž hodnika pećina. U Pateriku su opisana žitija i podvizi svetih zatvornika, te su nam poznata njihova imena: prepodobni Isakije, Nikita, Lavrentije, Atanasija, Pamvo, Sofronije, Amon, Mardarije, Ruf, Kasijan, Pior, Pafnutije, Dionisije, Anatolije, Martirije. Mnoge Pečerske podvižnike Bog je proslavio darom čudotvorstva (najpoznatiji prepodobni čudotvorci su: Isaija, Grigorije, Prohor, Agaton, Mojsije). Danas u Daljim i Bližim pešterama počivaju netruležne mošti 122 svetitelja. Iako je svaki od ovih svetitelja dostojan najdubljeg uvažavanja, pri poklonjenju naročito treba obratiti pažnju moštima prepodobnog Nestora Letopisca (1056-114), prvog ruskog istoričara, sastavljača čuvene Hronike minulih vremena, kao i moštima prvog ruskog ikonopisca, prepodobnog Alipija. U Daljim pešterama čuvaju se mirotočive glave (lobanje) prepodobnih čija imena nisu sačuvana. Iz ovih svetih lobanja ističe sveto miro, kojim se vernici pomazuju radi blagoslova i isceljenja od telesnih i duhovnih neduga. Zanimljivo je spomenuti da su svete lobanje prestale da mirotoče u vreme dok je Lavra bila zatvorena od 1961. do 1988. godine. Kada su se monasi vratili u Lavru i kada su obnovljena bogosluženja, lobanje su ponovo zamirotočile.

Druga bitna karakteristika Kijevo-pečerske lavre jeste nepokolebiva odbrana Pravoslavlja. Kroz celu istoriju Pečerski manastir je bio neosvojiva tvrđava Pravoslavlja. Ova posvećenost Lavre u čuvanju i odbrani čistote pravoslavne vere naročito se pokazala u vreme Brestovske unije, kada se Lavra našla u sastavu nepravoslavne Poljsko-litvanske države (Reč pospolita). Mitropolit Kijevski i sve Rusije Mihail Rogozu (1589-1596; +1599) i drugi zapadnoruski episkopi poklekli su pred iskušenjem. Da bi zadržali privilegije, oni su 6. oktobra 1596. prihvatili uniju i formirali grko-katoličku (unijatsku) jerarhiju. Pravoslavni narod i klir odbili su uniju i episkope otpale od Pravoslavlja smatrali svrgnutim sa svojih episkopskih katedri. Na čelo naroda stao je nastojatelj Kijevo-pečerske lavre arhimandrit Nikifor Tur, aktivni borac protiv unije. Predstavnik unijatskog sabora došao je u Lavru, tražeći da manastir prihvati grko-katoličkog nastojatelja. Dočekala su ga zatvorena manastirska kapija i naoružan narod koji je sa kozacima štitio manastir. Pravoslavni koji su ostali bez mitropolita i episkopa uspeli su tek 1620. da obnove pravoslavnu jerarhiju. Te godine je kroz Kijev prolazio Jerusalimski patrijarh Teofan, koji je na molbu kozačkog hetmana Petra Kononoviča Sagajdačnijskog tajno u Bratskoj crkvi Bogojavljenskog manastira hirotonisao novog pravoslavnog mitropolita Kijevskog i sve Rusije Jova (1620-1631) i još šest episkopa za gradove: Polock, Vladimir, Luck, Peremišlj, Holm, Pinsk.
Lavra je odigrala veliku duhovno-prosvetiteljsku ulogu, a njen značaj u velikoj meri prekoračuje granice ruskih zemalja. U tom smislu značajno je pomenuti štampariju Lavre, koju je osnovao arhimandrit Jelisej Pletenecki (1554-1624). Štamparija je izdavala bogoslovske knjige, koje su bile moćno sredstvo za suprotstavljanje uniji, kao i bogoslužbene knjige za ceo slovenski pravoslavni svet. I danas za pevnicama naših crkava pojemo iz trioda i oktoiha pečatanih u Kijevo-pečerskoj lavri po blagoslovu mitropolita Kijevskog i sve Ukrajine Onufrija. Unutar zidina Kijevo-pečerske lavre deluje i Kijevska duhovna akademija, naslednica Kijevo-bratske škole, osnovane u Bogojavljenskom manastiru 1615. Nju je mitropolit Kijevski Petar Mogila, koji je prethodno bio arhimandrit Kijevo-pečerske Lavre, uzdigao na viši obrazovni nivo, a ona je danas poznata kao Kijevo-mogiljanska akademija. Od XVIII veka Srbi se školuju na Kijevskoj duhovnoj akademiji. Neki od njenih najpoznatijih srpskih đaka bili su: arhimandrit Jovan Rajić (1726-1801), istoričar, mitropolit Srbije Mihailo Jovanović (1826-1898), protojerej Stevan Dimitrijević (1866-1953), prvi dekan Bogoslovskog fakulteta, sveti Simeon Dajbabski (1854-1941).
Kijevo-pečerska lavra svoj duhovni procvat doživljava u XIX veku, a preko svojih staraca i podvižnika uticaće na preporod monaškog života širom Rusije i slovenskog sveta. Tako će dvadesetogodišnji mladić Prohor, budući sveti Serafim Sarovski, upravo u Kijevo-pečerskoj lavri, tokom svog pokloničkog putovanja u Kijev, od znamenitog lavrskog starca Dositeja (+1776) dobiti savet da ode u Sarovski manastir i tamo započne svoj monaški podvig. Isti starac uputiće budućeg svetitelja, sastavljača i prevodioca slovenskog Dobrotoljublja, Pajsija Veličkovskog u Moldaviju, u skit starca Vasilija Poljanomeruljskog. Poznati duhovnici i podvižnici u Lavri u XIX veku bili su: shimonah Mihail (+1815), shijeromonah Vasijan, shijeromonah Partenije (1790-1855).
Sveta Kijevo-pečerska lavra prošla je kroz mnoga stradanja i razaranja, i sama deleći sudbinu pravoslavnog naroda kojem služi. Prvo razaranje Pečerski manastir je doživeo 1240. godine od strane vojske tatarskog kana Batija. Manastir je postradao više puta i od razornih požara, tako su 1702. izgorele monaške kelije a 1718. izgorela je u potpunosti Gornja Lavra i u njoj jako vredna biblioteka. Svakako za Lavru najtragičniji je bio XX vek. Posle Oktobarske revolucije 1917. i dolaska boljševika na vlast za celu Rusku pravoslavnu crkvu počinje period progona i stradanja, mučeničkog ispovedanja vere. Prvi ubijeni jerarh Ruske crkve bio je mitropolit Kijevski Vladimir (Bogojavljenski). Mitropolita su boljševici izveli iz njegove rezidencije, koja se nalazila u Kijevo-pečerskoj lavri, i bez suđenja, u noći 25. januara 1918. streljali uz zidine Lavre. Na njegovom telu bilo je više od dvadeset uboda i preko trideset prostrelnih rana, a položaj prstiju na desnoj ruci pokazuje da je pre ubistva blagoslovio svoje egzekutore. Monasi su se trudili da i u sovjetskoj državi održe manastirsko predanje, ispunjavajući u potpunosti manastirski bogoslužbeni ustav po kojem je Lavra bila nadaleko poznata. Trpeli su ne samo represalije već i glad, živeći u krajnjoj bedi. Svi pokušaji manastirskog bratstva da se prilagode novom državnom i društvenom uređenju, čak i registrovavši se kao sovhoz, državno poljoprivredno dobro, nisu dali trajniji rezultat, te je manastir 1924. zatvoren, a monasi proterani. Slavna Kijevo-pečerska lavra je u sovjetsko vreme pretvorena u muzej, Istorijsko-kulturni rezervat-muzejski gradić. Muzejske postavke su bile antireligioznog sadržaja. Paradoksalno, dolaskom nemačke okupacione vojske 1941, dolazi i do ponovnog otvaranja manastira. Nekadašnji monah Lavre, shiarhiepiskop Antonije Abadšidze, naseljava se na teritoriji Donje Lavre, a za njim dolaze i drugi monasi koji su se razišli po zatvaranju manastira. Najveća nesreća za Lavru dogodila se 3. novembra 1941, kada je dignut u vazduh drevni Uspenski sabor, najveći manastirski hram. Do danas nije razjašnjeno ko je postavio eksploziv u hram, boljševici koji su napuštali Kijev ili Nemci. Hram je ostao u ruševinama do 1999. godine, kada je počela njegova obnova, koja je završena za manje od dve godine. Mitropolit Kijevski i sve Ukrajine Vladimir (Sabadan) osvetio je Veliku crkvu, kako se naziva Uspenski hram, 11/24. avgusta 2000. Uspenski hram kao i Trapezni hram koji je bio katedralni hram Kijevske mitropolije država je 1. januara 2023. predala raskolničkoj strukturi koja sebe naziva Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU). Inače, nakon perioda manjeg pritiska na Crkvu, zahvaljujući tome što je odigrala značajnu ulogu u Otadžbinskom ratu, Pečerski manastir je ponovo zatvoren u vreme hruščovljevskog gonjenja Crkve, 1961. godine. Muzej je naravno nastavio da funkcioniše sada pod nazivom Kijevo-pečerski državni kulturno-istorijski rezervat.
Monasi su se vratili u svoj manastir 1988, kada je Vlada SSSR-a, u godini proslave hiljadugodišnjice krštenja Kijevske Rusije, odlučila da Crkvi ustupi manji deo KPZ-a (Kijevo-pečerskog Zapovednika/rezervata) za obnovu manastirskog života. Crkvi su vraćeni zapušteni i ruinirani manastirski kompleksi, mnogi već pred rušenjem, došavši u takvo stanje usled velike brige i staranja sovjetskih muzejskih delatnika u Ukrajini. Za poslednjih trideset godina Ukrajinska pravoslavna crkva je od svojih sredstava, uz veliku žrtvu manastirskog bratstva i pomoć vernika, obnovila, freskopisala, opremila bogoslužbenim predmetima sve hramove i remontovala sva druga manastirska zdanja.
Herojsku hrabrost i odanost kanonskom Pravoslavlju bratija Kijevo-pečerske lavre pokazala je 1992. godine, kada su ukrajinski radikalni nacionalisti i raskolnici samoproglašenog Kijevskog Patrijarhata, koji je predvodio bivši Kijevski mitropolit Filaret (Denisenko), pokušali da na prepad zauzmu Svetu Lavru. Taj hrabar potez uticao je da i svi ostali pravoslavni manastiri u Ukrajini slede primer Kijevo-pečerske lavre i ostanu u okrilju kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve. Bitno je istaći da je iste 1992. godine tadašnji episkop Černovicki i Bukovinski Onufrije (Berezovski), sa još dvojicom episkopa, odbio da potpiše pismo kojim se mitropolit Kijevski Filaret (Denisenko) i drugi ukrajinski episkopi obraćaju patrijarhu Moskovskom i sve Rusije Aleksiju II, tražeći autokefaliju za Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Sujetni mitropolit Filaret, koji je okrenuo leđa Ruskoj pravoslavnoj crkvi zbog toga što nije izabran za njenog patrijarha, kao kaznu za neposlušnost premešta episkopa Onufrija na Ivano-frankovsku eparhiju, u predele zapadne Ukrajine, gde mali broj pravoslavnih vernika živi okružen ne baš prijateljski raspoloženim grko-katolicima. Međutim, reakcija pravoslavnih vernika Bukovine bila je zadivljujuća. Vernici, isprativši svog voljenog episkopa iz hrama gde je odslužio poslednju liturgiju i oprostio se sa njima, okružili su njegovu episkopsku rezidenciju i držali su Onufrija u „kućnom pritvoru“ 70 dana, ne prihvatajući Filaretovu odluku o njegovom premeštaju na drugu eparhiju. Vernici su uporno istrajavali u svojoj „pobuni“, sve dok odluka o premeštaju nije povučena. Ovaj postupak vernog naroda pokazuje da je narod u ličnosti tadašnjeg episkopa Černovickog i Bukovinskog, a sadašnjeg mitropolita Kijevskog i sve Ukrajine, prepoznao ne samo duhovnog oca i učitelja već i čuvara i zaštitnika kanonskog Pravoslavlja u Ukrajini.

Kijevo-pečerska lavra
Ne čudi što sadašnja ratno-politička dešavanja u Ukrajini nisu mimoišla Lavru. Naprotiv, upravo zbog svog ogromnog duhovnog značaja Kijevo-pečerska lavra našla se prva na udaru. Kao što je surovo boljševičko gonjenje Ruske pravoslavne crkve započelo od Lavre ubistvom njenog svešteno-arhimandrita mitropolita Kijevskog i Galicijskog Vladimira, tako je i današnje otvoreno gonjenje Ukrajinske pravoslavne crkve pokrenuto optužbom, suđenjem i osudom na šezdeset dana kućnog zatvora, sa nošenjem elektronske nanogvice, namesnika Kijevo-pečerske lavre mitropolita Višgorodskog i Černobiljskog Pavla (Lebeda). Mitropolit je optužen da širi versku netrpeljivost jer je branio interese kanonske Crkve a raskol i njegove vinovnike nazivao pravim imenom. Ministarstvo kulture odlučilo je da jednostrano, pre isteka dogovorenog roka, prekine ugovor sa Ukrajinskom pravoslavnom crkvom o korišćenju Kijevo-pečerske lavre, kojim je Crkvi od 1988. postepeno predavana teritorija celog manastira. U suštini, sve se svodi na činjenicu da je za ukrajinsku državu Pečerski manastir nacionalni rezervat a monasi privremeni gosti, koji besplatno rade i održavaju taj nacionalni rezervat. Službenici ministarstva kulture prvo su došli da izvrše proveru i popis hrama prepodobnog Agapita lekara, jednog od prepodobnih Pečerskih otaca koji se proslavio darom iscelenja i čije netruležne mošti počivaju u Bližim pećinama (molimo se da Gospod njegovim svetim molitvama isceli duše i umove onih koji su ustali na svetinju Božiju). Reakcija vernog naroda bila je spontano okupljanje ispred ulaza u hram i molitveno stajanje u odbrani crkve. Komisija nije uspela da uđe i ispuni svoj zadatak. Ovim je otvoren svojevrsni duhovni front vernog pravoslavnog naroda Kijeva i započela je njihova borba za očuvanje Kijevo-pečerske lavre u okviru kanonske Crkve, Ukrajinske pravoslavne crkve, pod omoforom blaženjejšeg mitropolita Kijevskog i sve Ukrajine Onufrija (Berezovskog). Dešavanja ispred zidina Svetouspenske Kijevo-pečerske lavre ogolila su svu istinu i nedvosmisleno pokazala stanje savremenog ukrajinskog društva. Sa jedne strane, vidimo vernike koji mirno stoje, poju tropare i druge crkvene molitve, time iskazujući ne samo svoje protivljenje oduzimanju Lavre i isterivanju monaha već i duboku crkvenu svest i jasno pravoslavno saznanje gde se nalaze i šta i kako brane. Među njima vidimo kako starice, koje su parohijanke lavrskih hramova od njihovog otvaranja i vraćanja u bogoslužbenu upotrebu tokom 90-ih godina, tako i omladinu i mlade bračne parove sa decom koja poju himne i molitve Presvetoj Bogorodici. Sa druge strane, vidimo one koji tvrde da polažu pravo na ukrajinski nacionalni rezervat. I među njima ima i starijih lica i omladine. Ali njihovo ponašanje je u potpunoj suprotnosti sa ponašanjem vernika, oni skaču, vrište, igraju pred manastirom. U svakoj normalnoj situaciji tako pomahnitalo ponašanje starih osoba bilo bi dijagnostikovano kao duševna bolest i verovatno bi rezultiralo njihovim hospitalizovanjem zbog remećenja javnog reda i mira. Ono što je još tragičnije od umno posrnulih staraca jeste duhovno posrnula omladina. U ovoj ne toliko brojnoj ali veoma šarenolikoj grupi vidimo mladiće i devojke koji otvoreno ispovedaju slovenske paganske kultove, zatim one koji nose nacistička obeležja i pesmom proslavljaju nacističkog kolaboranta sa prostora zapadne Ukrajine, Stepana Banderu, kao i one koji naprosto mrze „Moskalje“ i došli su da to iskažu ispred Lavre. Bratija Kijevo-pečerske lavre, kao i klirici Ukrajinske pravoslavne crkve, označeni su kao „moskovski popovi“, uprkos tome što su svi oni Ukrajinci, rođeni i odrasli u Ukrajini. Tako ispada da je najveći greh Kijevo-pečerske lavre što svojim postojanjem, svojim hramovima, svojim sveštenim zidinama svedoči o hiljadugodišnjoj istoriji Pravoslavlja na ukrajinskoj zemlji. Sa njenog visokog zvonika vide se vode Dnjepra iz kojih je izašla krštena istorijska Rusija, koja objedinuje sva tri naroda Velike, Male i Bele Rusije. Svetouspenska Kijevo-pečerska lavra čuva istorijsku svest naroda i pravoslavni identitet Ukrajine. Zato i smeta onima koji hoće da identitetskim inžinjeringom izmene svest pravoslavne Ukrajine i da joj nametnu drugi identitet, koji je formiran daleko od Kijeva i sveštenih zidina Kijevo-pečerske lavre, tamo negde u zapadnoj Ukrajini, koja se davno odrekla svog izvornog identiteta. Dok god je Lavra u okrilju jedine kanonske Crkve, Ukrajinske Pravoslavne Crkve taj zadatak se ne može izvršiti. Zato se ukrajinska vlast i okrenula stvaranju i propagiranju raskolničke Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU), koju mnogi nazivaju po njenom osnivaču Porošenkova crkva Ukrajine, koja kao državno-politički projekat treba da posluži izgradnji kvazipravoslavnog identiteta Ukrajinaca, zasnovanog na negiranju svega onoga što je deo ruskog pravoslavlja a samim tim i predanja Pravoslavne Crkve. Takvo, duhovno razvodnjeno, bogoslovski amorfno, nacionalistički prenaglašeno pravoslavlje (sveštenici služe u felonima u bojama nacionalne zastave, a vernici, pošto ne znaju ni jednu crkvenu molitvu, pevaju nacionalnu himnu) bilo bi laka meta za kasnija pretapanja i preoblikovanja u nove oblike crkvenog postojanja i delovanja.
Mora se shvatiti da je borba za odbranu Lavre borba za odbranu kanonskog Pravoslavlja u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva jeste jedina kanonska Pravoslavna crkva na teritoriji Ukrajine. Sadašnja ukrajinska vlast proglasila je Ukrajinsku pravoslavnu crkvu svojim neprijateljem, pokrenula otvorene progone protiv njenih episkopa, sveštenika i vernika. Preko medija proglašava Ukrajinsku pravoslavnu crkvu za moskovskog agenta, iako je Crkva od početka ratnih sukoba sa Rusijom, da bi zaštitila sveštenstvo i vernike od progona, otvoreno stala na stranu Ukrajine. Štaviše, Crkva se javno moli za vlast i vojsku Ukrajine. Taj svoj patriotski stav Ukrajinska pravoslavna crkva konkretno potvrđuje slanjem ne male materijalne pomoći ukrajinskoj vojsci. Njeni sveštenici služe kao vojni sveštenici a takođe i veliki broj njenih vernika je u redovima ukrajinske vojske na frontu. Međutim, sav taj javno i konkretno iskazan patriotizam nije dovoljan da se sa UPC skine stigma neprijateljske organizacije. Država je rešena da likvidira Ukrajinsku pravoslavnu crkvu a Lavri je odredila, po rečima ministra kulture Oleksandra Tkačenka, ulogu rehabilitacionog centra za vojnike i izložbenog prostora za narodne zanate. To i nije posebno originalno rešenje jer predstavlja ponavljanje onoga u šta su sovjetske vlasti pretvorile Lavru po njenom zatvaranju 1924. godine.
Ukrajinska država pokušava da utopi Ukrajinsku pravoslavnu crkvu u raskolničku PCU, ali znamenja, kao što su pocrneli krstovi na okupiranim hramovima, dovoljno su opominjući čak i za one koji nisu naročito duhovno jaki. Ako već ne može da UPC privoli da se potčini neonacističkoj ideologiji, nastoji da je izoluje, oslabi, zastraši. Po celoj Ukrajini vrše se svakodnevni pritisci na sveštenstvo, prete im ili nastoje da ih pridobiju. Neretko su sveštenici izloženi otvorenom nasilju i teroru, posebno u zapadnoj Ukrajini. Nedavno je episkop Ivano-frankovski Nikita prebijen na sred ulice. PCU-jurišnici otimaju hramove uz asistenciju policije. Sa seoskih crkava prešli su na gradske, pa i katedralne hramove. Nedavno je otet saborni hram u gradu Hmeljnicki. Ti oteti hramovi obično posle preuzimanja od strane PCU, pošto se u njima otpeva nacionalna himna Ukrajine i zavijori ukrajinska zastava, opuste, jer njeni vernici ne znaju ni jednu crkvenu himnu ili molitvu.
Kanonska Pravoslavna Crkva na čelu sa mitropolitom Kijevskim i sve Ukrajine Onufrijem nalazi se u stanju gonjenja. Mitropolit i Sveti Sinod Ukrajinske pravoslavne crkve pokušavaju da u vreme surovih progona sačuvaju kanonsku strukturu i jedinstvo Crkve. Prepušteni Bogu i sebi oni se snalaze kako znaju i umeju. Mnogi potezi UPC, kao što je nepominjanje patrijarha od strane dela episkopata, osvećenje mira, osvećenje antiminsa za parohije UPC u dijaspori, iznuđeni su silom prilika u kojima se Crkva nalazi, te ih treba posmatrati u tom svetlu. Umesto olakih pokušaja davanja bogoslovsko-kanonskih tumačenja navedenih činjenica, korisnije je pomoliti se za gonjenu i razapetu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu.

Mitropolit Kijevski i sve Ukrajine Onufrije (Izvor: Pravoslavie.ru)
Pravoslavni se mole Bogu da Kijevo-pečerska lavra odoli i ostane i dalje tvrđava Pravoslavlja u Ukrajini. To će zavisiti ponajviše od monaškog bratstva Lavre, koje broji više od 200 monaha, od njihove čvrstine, duhovne hrabrosti i rešenosti da po cenu svake žrtve ostanu verni mestu svog monaškog postriga i podviga. Nadamo se da će biti na duhovnoj visini svojih svetih prethodnika, koji počivaju u kivotima u pešterama.
Pravoslavni hrišćani, svako po svojoj sili, moći i daru treba da podignu glas protiv nasilja koje se vrši nad ovom velikom pravoslavnom svetinjom, Trećim udelom Presvete Bogorodice. Osim što se molimo za ovu veliku svetinju, za sve vernike progonjene UPC, svedočimo i pred bližnjima i pred daljnjima koji su neobavešteni ili ravnodušni o onome što se tamo sada odigrava. Nemojmo ćutati, da ne bi i prepodobni oci Pečerski zaćutali pred prestolom Božijim, kada budemo u nevolji tražili njihovo molitveno zastupništvo.
Radujte se, svi prepodobni oci naši Pečerski, svega sveta svetila i preslavni čudotvorci
Dr Marjan Aleksić, pravoslavni teolog
Izvor: stanjestvari.com