Čitajući četvrto poglavlje možemo vidjeti kakva je karakterologija i kakvo je shvatanje svijeta, shvatanje Srba međusobno, kao i shvatanje šta to uopšte znači biti čovjek, služeći se osnovama sa starih ćiriličnih natpisa na spomenicima istočne Hercegovine: dobar, pošten, vjeran i plemenit.
U Nikšiću 1. aprila 2022. godine, u organizaciji Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, oddržana je promocije knjige Kroz srpsku jezičku istoriju, autora prof. dr Jelice Stojanović. Promocije je održana u sali Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva Sv. Georgije.
Pored autora, o knjzi su govorili prof. dr Miloš Kovačević, prof. dr Mihailo Šćepanović, književnik Radinko Krulanović, dok je program vodila dr Jelena Gazdić.
Otvarajući veče pred mnogobrojnom nikšićkom publikom, dr Gazdić je čitanjem biografije prof. Stojanović podsjetila o kakvom se vanserijskom naučniku radi, ali i neumornom borcu za očuvanje srpskog jezika i pisma u Crnoj Gori.
„Naučno utemenjeno i argumentovano prof. Stojanović alanizira neke od istorijski i ՚kulturološki ključnih leksema srpskog jezika՚ kao što su srb-, Stefan, Crna Gora, Kosovo, vuk-… Njena lingvokulturološka i leksičkosemantička istraživanja zasnovana su na dijahronijskom aspektu, pri čemu autorka ima u vidu mišljenja prethodnika i savremenika, a svoje zaključke izvodi na osnovu ekscerpirane srpske spomeničke građe“ – pojasnila je dr Gazdić.
Nadahnuto slovo o radu i knjizi profesorke Stojanović iznio je pjesnik Radinko Krulanović: „Čitao sam knjigu Kroz srpsku jezičku istoriju i knjiga je čitala mene. Ne pitajte me kako je i da li je to moguće; pouzdano vam tvrdim da mi se knjiga davala i otvarala, otvarala mi srce, duh jezika, srpskoga, sa kojim me majka otpremila da grešno berem plodove sa drveta saznanja“.
„Ona nam ukazuje da srpski jezik ima svoju istoriju, porijeklo, svoj kôd koji nas je odredio i određuje. To najbolje ukazuje istorija etnonima Srb- kroz svesrpske oblasti koje su se zvale ovako ili onako, ali su bile naše i bile su srpske i u njima se govorilo srpskim jezikom i molilo se srpski, umiralo se za njega i na njemu, kroz njega i primalo vaskrsenje. Nije jezik samo tlo i krv, jer da je tako, on bi se začaurio u prostor, on bi sebi ozidao sopstveni zatvor i smrt.
Srpski jezik, kako svjedoči profesorica Jelica, utemeljen je na duhovnoj koordinati, na etnopsihološkom, duboko ukorijenjenom osjećaju pripadanja, zaključio je Krulanović.
S neskrivenim oduševljenjem o knjizi Kroz srpsku jezičku istoriju govorio je i prof. dr Miloš Kovačević. „Sva naša prošlost je vezana za jezik i pismo. I onaj ko ima ćirilicu, ima i Povelju Kulina bana, s jedne strane, a ima i Dubrovački molitvenik, s druge strane; oba, zapravo, narodna spomenika, i ako kažete da ćirilica nije vaša, onda morate na osnovu prošlosti reći o sadašnjosti ono što je čista istina: Srpska kulturna istorija je istorija koja je predodredila veliki broj ՚nazovi՚ jezika koji su nastali iz srpskog jezika. Iz tih razloga je knjiga Kroz srpsku jezičku istoriju Jelice Stojanović vrlo značajna.“
Nakon ukazivanja na ovaj širi i toliko važan kontekst, prof. Kovačević je iznio i neke druge ocjene u vezi sa struktrom knjige. „Ova knjiga ima četiri osnovne teme koje su gotovo magistralne teme naše sadašnjosti ali i naše prošlosti. Prva tema tiče se etnonimske osnove srb-, drugi dio knjige tiče se imena Stefan, njegovog značaja za dinastiju Nemanjića, i njegove rasprostranjenosti kao vladarskog imena u svim srpskim zemljama. Između prvog i drugog poglavlja prikazana je apsolutna veza između imena Stefan i osnove srb-, kao i potvrda jednog drugim. Treće najznačajije poglavlje tiče se u prvom redu Gorskog vijenca i Njegoša. Knjiga se završava dijelom koji pokazuje nas u prošlosti u sasvim drugom svjetlu.
Čitajući četvrto poglavlje možemo vidjeti kakva je karakterologija i kakvo je shvatanje svijeta, shvatanje Srba međusobno kao i shvatanje šta to uopšte znači biti čovjek, služeći se osnovama sa starih ćiriličnih natpisa na spomenicima istočne Hercegovine: dobar, pošten, vjeran i plemenit“ ̶ dodao je prof. Kovačević.
U istom nadahnuću nastavio je i prof. dr Mihailo Šćepanović. „Ovo veče nam pokazuje da nijedna knjiga prof. dr Jelice Stojanović nije potonula nego je upravo postala trvd meteriz onima koji su na bilo koji način pokušali da nas izigraju, da nas proglase za nacionaliste i nacionalšoviniste, samo zbog toga što smo odredili svoje međe i što smo čuvali temelje sopstvenog bića i sopstvenog razvoja.“
„Jelica Stojanović je uzela 1400 godina dug vremenski period, od inostranih, prvih, pomena osnove srb-, pa do današnjeg dana. Naša autorka je ovu knjigu radila tako da je svakome pokazala kakav treba biti odnos prema prikupljanju građe koja se analizira, i da tu jednostavno ne smije biti omaške, jer u ovim poslovima pouzdanost je osnovni faktor koji drži temelje čitavog istraživanja, i ući u takav posao može samo neko ko ima ogromno znanje i ogromnu vjernost prema naučnoj činjenici i prema obavezama da to pokaže svom rodu i da pokaže na koji način se moramo obračunavati sa onima koji odokativno posmatraju nauku i odnose se prema naučnim činjenicama. Ovom knjigom autor se svrstava u onu grupu srpskih istoričara jezika od Aleksandra Belića, Jovana Vukovića, Radomira Aleksića, ali ja bih rekao i jedne dame Irene Grickat Radulović“, zaključio je Šćepanović, dodajući da je Jelica Stojanović zaslužno ušla pod plavu povezaču Srpske književne zadruge gdje se, što se lingvista tiče, jako teško ulazi.
Na kraju ove, po utiscima publike, antologijske promocije obratila se i profesorka Stojanović.
„Ova knjiga nastala je kao pokušaj svjedočenja srpskog jezika, srpskog naroda, kulture i duhovnosti, potrebe da istorijska dokumenta govore o prostiranju svega srpskog i o njegovom imenovanju. I tu nema ničeg dodatog, ničeg izmišljenog, ničeg neprovjerenog, ničeg pridodatog, samo povezanog i sabranog u jednu cjelinu, da jasno i nedvosmisleno govori ̶ Ko hoće da čuje!?“
„Cilj mi je bio, da ono što svi negdje u velikoj mjeri znamo, ako hoćemo da znamo, sabirajući i povezujući, predstavim na jednom mjestu, da tragom dokumenata pokažem na kojim je sve prostorima narod nosio srpsko ime, potom jezik, zatim ćerilicu kao ՚srpsko pismo՚. Toliko je svjedočanstava, stranih i domaćih, mada sam se ovdje bavila prije svega domaćim izvorima,sa prostora Bosne, Huma, Hercegovine, Dubrovnika, naročito Zete, potom i Crne Gore, a i šire i dalje, dokle god je srpski rod dopirao“ ̶ kazala je prof. dr Jelica Stojanović.
Izvor: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori
