Držim da ljubav prema domovini zavisi i od prostorno vremenskih komponenti. Što smo udaljeniji od rodne grude to nam se ljubav prema njoj jače ispoljava. Ovo nam snažno potvrđuju životi emigranta, disidenata, pečelbara. Ima situacija u kojima se može postati i emigrant i disident i pečalbar a da se ne mrdne ni jedan jedini korak izvan domovine. Nije teško biti pečelbar u sopstvenoj zemlji. Učlaniš se u partiju, prikloniš njenom programu i ideologiji što ti automatski nalaže da ljubav prema domovini ispoljavaš javno i mnogo snažnije nego prije političkog angažovanja. Disident u sopstvenoj zemlji postaješ kada se dugo i bespoštedno sukobljavaš i nadmudruješ s podmuklim i prevarnim ljudima koji su sebi obezbijedili ekskluzivno pravo na patriotizam. Put do emigranta je najlakši. Emigrant postaješ kada pronađeš knjige koje će ti zaokupiti misli i izraziti osjećanja prema domovini bolje i potpunije nego što bi ti to sam uradio. Tuguješ tuđe već ispisane tuge. Boriš se protiv tuđih, starih, opšteprepoznatih nepravdi. Raduješ se već proživljenim uspjesima. Svojoj otadžbini se vraćaš i voliš je kroz snagu tuđeg pera. Ja sam pronašao ljubav prema otadžbini u knjigama Vladimira Nabokova.
Na dan najvećeg hrišćanskog praznika Uskrsa koji ove godine protiče bez kiše evo par izvoda iz Nabokovljeve priče “Uskršnja kiša” :
“Tog dana usamljena i stara Švajcarkinja Žosefina LJvovna – tako su joj se obraćali u ruskoj porodici gdje je provela dvanaest godina- kupila je šest jaja, crnu četkicu i dva pakovanja grimizne vodene boje …
Na povratku kući Žozefina se toliko zakašljala da se zateturala na vratima, pa se zacrvene, oslonivši se na svoj čvrsto uvijen kišobran uzan kao štap za hodanje.
…- latila se farbanja jaja, Ali grimizna vodena boja nije se primala, trebalo je, valjda, kupiti neke hemijske boje, ali ona nije znala kako da pita, bilo joj je neprijatno da objašnjava. Pomislila je: da odem možda poznaniku-apotekaru-istovremeno bih kupila i aspirin. Telo je klonulo, od vrućine su je boljele očne jabučice, imala je želju tiho da sedi, tiho da razmišlja. Kod Rusa je danas Velika subota.
Nekada su putujući trgovci na Nevskom prospektu prodavali svojevrsne mašice. Bilo je tako zgodno tim mašicama izvaditi jaje iz vrele, tamnoplave ili narandžaste tečnosti. Bilo je i drvenih kašika. Blago i skladno su zveckale u čašama od debelog stakla, u kojima se opojno pušila boja. Jaja su se posle sušila po gomilama, crvena s crvenim, zelena s zelenim. A bojili su još i tako što su ih čvrsto uvijali u krpicu, zajedno s nalepnicama nalik uzorku tapeta. I posle kuvanja, kad je lakej iz kuhinje vraćao ogromnu šerpu, bilo je tako zabavno raspetljavati konce, vaditi pegava, mramorna jaja iz vlažnih, toplih krpa iz kojih se širila nježna para, dašak nečijeg detinjstva.”
“Uskršnja kiša” mi je osvježila sjećanja i donijela dašak djetinjstva.
Šezdesetih godina prošlog vijeka na Cetinju je uskršnja jaja poneko farbao četvrtkom, poneko subotom a najviše je bilo onih koji ih uopšte nijesu farbali. Roditelji su nas upozoravali da ne iznosimo uskršnja jaja izvan kuće kako ne bi provocirali one koji su crkvu, popove, krsnu slavu, Božićno nalaganje badnjaka, farbanje Uskršnjih jaja smatrali nazadnim, opasnim i antidržavnim. Jednog davnog Uskrsa došao je kod mene dragi mi školski drug s kuvanim bijelim jajetom i ponovio ono što je vjerovatno čuo u svojoj kući. Rekao mi je “Mi smo komunisti. Mi ne farbamo jaja ali nećemo mimo naroda. Evo ja imam bijelo jaje, hajde da se tucamo.”
Po jajetu njega bi u doba kada bijasmo osnovci mogli nazvati bjelašom a mene zelenašom, jer sam u ruci držao jaje koje je moja majka ofarbala u tirkizno zelenu boju. Danas je on veliki zelenaš a mene napada da sam veliki bjelaš iako je moje djetinjstvo ispunjeno radosnim šarenilom Uskršnjih jaja, koja smo kao djeca s nestrpljenjem i radošću iščekivali a njegovo djetinjstvo tvrdo kuvanim i rovitim jajima kao uobičajenim obrokom.
Prisjećati se i razgovarati o djetinjstvu znači obraćati se domovini s vjerom i najčistijom ljubavlju.
Ranko Rajković
