Piše: Uroš Milovanović
Sagledavajući impresivnu diskografiju jedne od najuticajnijih pop pevačica u istoriji rokenrola, prepoznajemo faze u razvoju njene umetničke persone kroz transformaciju kompletne muzičke industrije. Od ploča i kaseta preko CD-a i „mp3“ formata do povratka vinilima kao ultimativnim nosačima zvuka, razvoja i primene veštačke inteligencije – sve to korespondira s pojavom Madoninog novog albuma. Na taj način, reklo bi se, Confessions II (Warner Music, Mascom) zatvara izuzetno uzbudljiv profesionalan krug. Kao svojevrsni manifest jedne umetnice, on ipak deluje u mnogo više pravaca. Vođena željom da na sceni i u privatnom životu bude neko drugi, na kraju se uvek završavalo onim što jeste – Madona – blagoslov i/ili prokletstvo.
Njen petnaesti studijski album je nešto najbolje što je objavila još od 2005. godine kada je inače izašao prvi deo njenog epskog osvrta na nasleđe dens i klupske kulture. Confessions on a Dance Floor bio je nenadmašan u datom trenutku. Madona najbolje funkcioniše kada je u plesnom okruženju na podijumu za igru. Fanovi, kao i publika koja nije toliko upućena u njen život i delo, složiće se oko toga da su njeni ultimativni hitovi oni koji su inspirisani dens muzikom. Pomenuti album je bio prvi u Madoninoj diskografiji koji je stilski, estetski i muzički bio u potpunosti formatiran. Zahvaljujući talentu producenta Stjuarta Prajsa predstavljao je jedinstven koncept u tadašnjoj mejnstrim ponudi.
Dvadeset godina kasnije, nakon perioda u kom se Madona nije mogla pohvaliti posebno uspešnim pesmama i izdanjima, povratak pod okrilje izdavačke kuće iz koje je potekla označio je neku vrstu novog početka komunikacije s nekom novom publikom. Objavljivanjem remasterovanih izdanja, njihove dostupnosti na striming servisima kao i neobjavljenih snimaka, Madona je pre tri godine pokrenula turneju kojom je obeležila četrdeset godina od izlaska prvog albuma. Upravo tu se desio ponovni susret s Prajsom i rodila ideja o nastavku priče s podijuma za igru.
Možda je Confessions II trebalo da bude pitak poput svog prethodnika; možda je trebalo da bude podjednako „hitičan“ s izrazitom disko notom; a možda je ta vrsta koncepta sada izgubila smisao?! Novi Madonin album jeste i nije nastavak onog iz 2005. jer jedino što ih povezuje je odabir muzičkog obrasca, dok je sve ostalo miljama daleko i mnogo ličnije. Bilo bi potpuno bez veze reciklirati nešto staro dve decenije. Promene kroz koje muzička industrija prolazi nameću drugačiju poslovnu dinamiku, a ni Madona više nije ista. Jedino što je mogao biti razuman kreativni okvir za narednu Confessions fazu je plasirati nešto lično i autentično.
„ People think that dance music is superficial, But they’ve got it all wrong. The dance floor is not just a place, it’s a threshold. A ritualistic space where movement replaces language “, izgovara u uvodu pesme One Step Away definišući suštinu koncepta novog albuma. U spisateljskom delu Madona se potpuno prepustila ličnom istraživanju značaja plesa. Tokom razvoja čovečanstva on je imao ključnu ulogu. Od ritualnog okupljanja oko vatre do katarzičnog đuskanja u noćnom klubu – kjubrikovskim rezom pretočen je u zvučnu odiseju nazvanu Confessions II. Temeljnije, dublje, mračnije, čudnije i autentičnije novo Madonino ostvarenje je upravo ono što globalnoj mejnstrim ponudi nedostaje.
Govorni sadržaj je valjalo ispratiti adekvatnim ritmom. Stjuart se odlučio da autorkinu naraciju muzički oplemeni najbitnijim aspektima koje je dens muzika podarila svojim poklonicima. Čikaški haus i zvučni ambijent detroitskog tehna pažljivo su obmotani euforičnim EDM-om. To je zaista bio jedini ispravan način i jedino moguće rešenje kojim se posle par decenija moglo ispisati novo Confessions poglavlje, čineći ga najuspešnijim Madoninim izdanjem u poslednjih deset godina. Ukoliko ste na bilo koji način svedočili njenom karijernom usponu, pa i razvoju klupske kulture, onda će vam njene pesme i misli biti bliskije. Univerzalnim jezikom premošten je generacijski jaz, dok muzika zastupljena na ovom izdanju očigledno nikada nije izgubila na aktuelnosti.
Na njemu postoji nekoliko ključnih tačaka. Jedna od njih je svakako Danceteria, numera inspirisana istoimenim njujorškim klubom iz osamdesetih godina. U jednom intervjuu Madona je pomenula koliko se, kao mlada i ambiciozna umetnica, često osećala nesigurnom tokom boravka u njemu okružena znamenitim artistima tog vremena i plesačima čije korake nikako nije mogla da savlada. Ujedno, takvo okruženje je bilo podsticajno i bila je duboko vezana za energiju koju je taj klub posedovao. Uz konstataciju „ Everyone here is a work of art “, nabraja najbitnije: Kit Hering, Žan-Mišel Baskijat, Martin Bergojn, Debi Mazar, Najl Rodžers, Dejvid Birn, Bi-52s, Mark Kamins, pominje galeriju Tonija Šafrazija, dok Lu Rid zauzima posebno mesto kroz posvetu pesmi Walk on the Wild Side.
Globalni uspeh Madoninog albuma Confessions II je prijatno iznenađenje. Lepo je što se „pop ikona“ vratila da još jednom zablista. Bez namere da se dokazuje i dodvorava, Madona je sve stečeno iskustvo stavila na raspolaganje ovom projektu. Hazarderski je odigrala na kartu totalne iskrenosti i osećaja da nema šta da izgubi, a da je dobitak zagarantovan. Kao mnogo puta do sada, nepogrešivo je bila u pravu.
Izvor: Radar
