Piše: Ivana Janković
Prošlo je gotovo sto godina otkako je, očajan zbog progona i cenzure, Bulgakov spalio prvu verziju romana „Majstor i Margarita“, a potom u sledećoj, kroz usta profesora Volanda, poručio: „rukopisi ne gore“. Ta rečenica je ponovljena mnogo puta i već se činilo da je potpuno prevaziđena. I ona, i cenzura, i rukopisi, i čitanje, da nam se đavo, koji se krio iza lika profesora, ponovo nije nasmejao u lice. U veku u kome se najviše govori o propasti štampane reči i koji preti da će je svojim virtuelnim svetovima potpuno uništiti, knjige su, one prave, sastavljene od papirnih strana i korica, ponovo postale razlog za progon, zabrane, pa i hapšenja.
Iz Hongkonga stiže vest da je Amnesti internešenel upozorio da vas u tom gradu mogu proglasiti kriminalcem samo zbog knjiga koje držite na policama. Naime, četvoro knjižara uhapšeno je u jednom vrelom letnjem danu, pritom to nije prvi put da policija upada u knjižare. Od početka godine već je nekoliko vlasnika završilo u pritvoru. Na teret im se stavlja da su prodavali i izlagali knjige koje vlasti smatraju „subverzivnim“. Prema zvaničnom izveštaju, zaplenjene publikacije podsticale su „mržnju prema vladi, pravosuđu i policiji“.
Knjižaru su, možda nije bez značaja reći, osnovali bivši novinari pre četiri godine, a u njoj se mogla kupiti literatura o demokratiji, autoritarizmu i medijskoj pismenosti. Finansije međutim nisu išle baš najbolje, pa su upravo objavili da će morati da je zatvore. Potom je upala policija.
Kako se dogodilo da knjižari, koji jedva uspevaju da održe svoj posao, postanu opasnost po nacionalnu bezbednost? I to u eri kada digitalni svet pobeđuje sve, a štampana izdanja opstaju isključivo na entuzijazmu. Svakodnevno slušamo kako se gase biblioteke, nestaju izdavačke kuće, zatvaraju knjižare, a kutije sa knjigama stoje pored kontejnera.
Destruktivno skeniranje
Takve slike sredinom prošlog veka smatrane su fantastikom. Kada je Rej Bredberi 1953. objavio svoj kultni roman „Farenhajt 451“, prema temperaturi na kojoj se papir može sam zapaliti, njegova priča o ljudima koji pokušavaju da upamte najveća književna dela i spasu ih od zaborava u vremenima u kojim ih masovno spaljuju svrstana je u naučnu fantastiku. Sam autor tvrdio je da nije reč o tome, ali niko nije bio raspoložen da ga sluša. Kada su počele da stižu nagrade, a potom i ponude za objavljivanje elektronske verzije, Bredberi se opirao i jednom čak odbrusio potencijalnim izdavačima digitalnih izdanja: „Dođavola s vama i dođavola sa internetom. Oduzima pažnju. Beznačajno je; nije stvarno. Negde je u vazduhu.“
Ali je na kraju, već u svojim devedesetim, ipak pristao, uz uslov da se napravi i štampano izdanje.
Bredberi nije uspeo da ubedi svoje savremenike da ga nije vodila mašta, ali nešto više od decenije posle njegove smrti (2012) saznajemo za novu aktivnost nazvanu ‒ destruktivno skeniranje. Tehnološke kompanije koje rade na unapređivanju veštačke inteligencije počele su da kupuju knjige u neverovatnim količinama, ali ne samo zato da bi stvarale elektronske biblioteke niti da bi ih čuvale. Knjiga se, ispostaviće se, kida na stranice koje se skeniraju i potom uništavaju. U toj megalomanskoj akciji, u kojoj je uništeno oko dva miliona primeraka, našle su se i neke retke knjige. I one su, posle skeniranja, završile u fronclama. Knjige, dakle, nestaju da polica i kupuju se da bi bile uništene.
Protiv kompanije „Antropik“, za koju je utvrđeno da se bavila destruktivnim skeniranjem, podignuta je tužba, ali teško će biti tačno utvrditi kolika je šteta naneta, kao što je sasvim izvesno da nisu jedini u tom poslu.
Ritualno spaljivanje
Zašto je knjiga tako opasna kada je sve manje tražena? Statistika kaže da se, kada govorimo o štampanim izdanjima, više ne može meriti broj pročitanih knjiga mesečno, već godišnje, a pošto su brojevi uglavnom jednocifreni, u obzir se uzimaju i delovi knjige, nekoliko stranica, nekoliko pasusa. Pitanje je, dakle: koliko ste stranica pročitali prošle godine? I dok se interesovanje gasi, ta hrpa listova, kako vole da je nazovu, i dalje izaziva sumnju. I dalje ima značajnu vrednost, čak i materijalnu.
Prošlog meseca, slučaj trgovine i krađe vrednih knjiga ujedinila je britansku, italijansku, rumunsku policiju, Evropol i Evrodžast. Zajedničkim snagama uspeli su da prekinu krađu i trgovinu vrednim antičkim knjigama. U jednom britanskom skladištu otkriveno je 260 antičkih knjiga neprocenjive vrednosti.
Koja je vrednost knjige danas? Zašto su knjige preteće uvek i svuda. I kako je čovek vekovima paleći neke neprijatne svedoke ostao pri istoj ideji uništavanja, uprkos tome što se pokazalo da ih je nemoguće uništiti?
U dugoj istoriji uništavanja knjiga mnogo je različitih motiva, još više je straha.
Biblioteka u Aleksandriji nije mogla fizički da preživi svoju slavu. Osnovali su je kraljevi iz dinastije Ptolomeja početkom trećeg veka pre nove ere sa namerom da prikupe sva znanja ovoga sveta. Pesnik Kalimarh iz Kirene načinio je katalog biblioteke u 120 knjiga. Procene broja knjiga i sličnog materijala dosta se razlikuju i kreću do 700.000. Istorija kaže da ju je prvo rušila Cezarova vojska u prvom veku pre nove ere, a potom su ostatke uništavali dugi. Završni udarac zadali su hrišćani, smatrajući je paganskim hramom. Od biblioteke ništa nije ostalo, ali je ostalo sećanje na nju, toliko snažno da je 2002. obnovljena.
Stvorena je jedanaestospratnica od stakla i betona, delo norveške arhitektonske firme „Snoheta“, koja joj je dala oblik ogromnog solarnog diska. Na jednom zidu uklesana su slova različitih svetskih pisama, onih na čijem su jeziku pisane knjige koje se danas tu čuvaju. Na površini od 40.000 kvadratnih metara nalazi se najveća čitaonica na svetu, kao i Nobelova soba, koja čuva sva dela ovenčana ovom nagradom. U projekat je uloženo 220 miliona dolara, a izgradnja je trajala oko 20 godina. To nije tako mnogo, ako se uzme u obzir koliko je duboko ostala urezana u kolektivno pamćenje i koliko je sećanje na nju ostalo netaknuto vekovima pošto je razorena.
U međuvremenu mnogo je spisa na raznim mestima i u raznim vremenima nestajalo i spaljivano, dok Gutenberg nije ponudio rešenje u vidu štamparije. To je bilo obećavajuće, činilo se da dolazi novo vreme i da će broj kopija koje mašina može da stvori zaštititi rukopise. Nije bilo tako. Lomače će tek da se pojave i gutaće i knjige i ljude.
Pre nešto više od dvesta pedeset godina napisani su „Jadi mladog Vertera“, a najveći nemački pisac Gete morao je da se opravdava što je njegovo delo nateralo mnoge mlade da izvrše samoubistvo.
Nobelovac i izdajnik
Ubrzo je zabranjeno, a Madam de Stal primetila je da je „Verter izazvao više samoubistava od svih najlepših žena sveta“. Geteov junak našao je svoje mesto i u psihologiji: Verterov efekat označava imitativno samoubistvo, kome su neretko skloni mladi ljudi, naročito ako im se učini da bi se tako potpuno poistovetili sa osobom kojoj se dive.
Knjige se ipak nisu dale uništiti zabranama, čak ni kada su izazivale nesreće, ratove i pogrome.
U Nemačkoj su tridesetih godina prošlog veka gorele „nenemačke“ knjige, a tu su se našli i Man i Remark, Ajnštajn, Frojd… Na mestu gde je spaljeno 25.000 knjiga danas je spomenik „Utonula biblioteka“. Pisac Oskar Marija Graf, radikalni socijalista, sam se stavio na spisak nepoželjnih, jer je ustao protiv spaljivanja na jedan neuobičajen način. Pošto su njegove knjige prethodno proglašene štivom „poželjnim za uzdizanje nemačke omladine”, on je ostao pošteđen tog iskustva da ih gleda kako gore. Ipak, digao je glas.
„Spalite me! Ovo nepoštovanje nisam zaslužio“, poručio je on. Potrajalo je dok su mu knjige zabranjene, i to tek pošto je pobegao iz zemlje. Rat je proveo u Americi.
Tako je bilo pre rata, a posle rata stigla je sloboda, progonjeni pisci mogli su da se vrate u zemlju, knjige su se opet štampale, slobodno prodavale, kupovale, biblioteke, javne i kućne, ponovo su se punile. Ali su vatre opet gorele, one su ovoga puta gutale knjige nacista i onih koji su ih podržavali. Zabranjeno je posedovanje takvih knjiga, one su skupljane i spaljivane, na isti način na koji su to koju godinu ranije učinili nacisti sa knjigama svojih neistomišljenika.
U Norveškoj su spaljivane knjige nobelovca i nacionalne ikone Knuta Hamsuna. Ostareli pisac podržao je Nemačku. Otvoreno stao uz Vidkuna Kvislinga, čije je prezime dalo ime svim izdajnicima sveta. Nešto pre toga, 1920, dobio je Nobela. Tomas Man izjavio je tada da „Nobelova nagrada nikada nije dodeljena čoveku koji je više zaslužuje od Hamsuna“. Voleli su ga Kafka, Breht, Singer, Hemingvej…
I šta je na kraju ispalo od tolikog talenta? Svoju zlatnu Nobelovu medalju poslao je Jozefu Gebelsu u znak zahvalnosti što ga je primio. „Izvinjavam se što vam šaljem svoju medalju, ali nemam ništa drugo da dam“, napisao je tom prilikom. Susreo se i sa Hitlerom, navodno je taj susret platio, a kada je stigla vest o Hitlerovoj smrti, napisao je nekrolog i objavio ga u novinama. A medalja, ona do danas nije pronađena i gubi joj se trag.
Njegovo dvorište bilo je u jednom trenutku zatrpano paketima u kojima su mu Norvežani vraćali knjige iz svojih kućnih biblioteka. Bez reči, bez poruka, samo gomile paketa. Neke su završile u plamenu, bes je bio prevelik tih dana. Prošlo je mnogo godina dok ponovo nije vraćen na mesto koje mu pripada. U međuvremenu, dobio je muzej, „Knut Hamsun centar“, gde se mogu videti njegove knjige, filmovi o njemu, saznanja o njegovom životu. Ali nije dobio ulicu. Kada se 2009. o tome progovorilo na jednom književnom susretu, pao je predlog da bi pored njegovog imena moralo pisati: nobelovac i izdajnik.
Valter Gibs, njegov biograf, izjavio je 2009. za „Njujork tajms“: „Ne možemo ništa drugo nego da ga volimo, iako smo ga mrzeli svih onih godina. To je naša trauma Hamsun. To je duh koji neće ostati u grobu.“ Izlišno je reći da svaka norveška kuća danas ponovo ima neku od njegovih knjiga.
Što se Tomasa Mana tiče, on je rat proveo u Americi i mogao je da bude nacionalni heroj da se nije dogodilo da 1945. održi govor u Kongresnoj biblioteci. „Ne postoje dve Nemačke, dobra Nemačka i loša Nemačka, već samo jedna, u kojoj je ono najbolje uz pomoć užasavajuće podlosti pretvoreno u najgore zlo.“ Mnogo je vremena prošlo dok su Nemci zaboravili svom piscu ovaj udarac i počeli opet da ga čitaju.
Sva ta vatra donela je na kraju ponovno štampanje i jednih i drugih knjiga, jer nijedna ideologija nije mogla da pobedi ljudsku radoznalost.
Poslednji prostor slobode
I Hitlerovo delo „Majn kampf“ je u početku bilo zabranjeno i isterano iz svih biblioteka, ali je kasnije opet štampano, kao svedočanstvo vremena, kao deo proučavanja tog doba, kao dokaz, kao deo istorije, kao mogućnost da se takvo štivo prouči i poveže sa posledicama.
Novo vreme opet je donelo teške dane za pisce. „Satanski stihovi“ Salmana Ruždija spaljivani su u Boltonu i Bredfordu 1988, na pet knjižara u Britaniji koje su prodavale ovu knjigu bačena je bomba. U Kaliforniji Molotovljev koktel. Optužen da je uvredio Muhameda, Ruždi je morao da se krije, a morali su da se kriju i ljubitelji njegove proze, jer je izrečena fatva, kojom su svi pravi vernici pozvani da ga ubiju. Posle incidenta u Njujorku, kada su mu nanete ozbiljne povrede nožem, prestao je da se pojavljuje u javnosti.
Od napada nisu pošteđeni ni dečiji pisci. Sveštenici evangelističke grupe koja deluje u okviru fondacije SMS iz raja, u poljskom gradu Košaljin organizovali su paljenje knjiga o Hariju Poteru. Navodno im je smetao magijski sadržaj koji se kosi sa hrišćanskim učenjem. Njihov je moto „Mi slušamo reč!“, ali im se reči te knjige nisu dopale.
Potom se njihov sveštenik izvinio.
Možda je u svetu u kome je sve kontrolisano knjiga ostala poslednji prostor slobode i privatnosti. Kada otvorite korice, ostajete samo vi i tekst, ostaje ono što mislite i osećate, bez nadzornih kamera, bez postova, lajkova, šerova. Niko ne prati u koje vreme ste počeli da čitate i šta ste čitali i koliko dugo, na kojoj strani ste se zadržali, koju preskočili, niko vam, zbog toga što ste se možda malo duže zadržali na pasusu u kojem se nalazi reč „automobil“, neće besomučno slati reklame za nove modele, niko neće praviti vaš profil kao potrošača, glasača, osobe određenih godina, obrazovanja, interesovanja. Naprosto niko ne može da vas pretvori u jedinicu za merenje
U tom malom prostoru između vas i knjige smešten je možda jedini preostali prostor slobode, gde čovek može da bude ono što jeste i da nikome zbog toga ne odgovara.
Možda je čitanje u 21. veku ponovo postalo subverzivna aktivnost iz istih razloga iz kojih je to bilo na početku. Istorija čuva sećanja na mnoge ljude koji su stradali zato što su otvorili vrata pismenosti, a tako i znanja. Zbog znanja se gorelo i na lomači, goreli su i sami ljudi.
Današnji čitalac naviknut je na ekran i medicina već uveliko upozorava da samo sedenje pred ekranom i preterano izlaganje raznolikim sadržajima menja način na koji funkcioniše ljudski mozak. Skrolovanje, uz pomoć koga se slike na ekranu stalno smenjuju, kao i sadržaji koje ima u sebi, veliki su potencijal da se razvije zavisnost. Terapije za odvikavanje od kompjutera već su uveliko razvijene. Za sada se smatra da mozak koji je naviknut na skrolovanje tretira i sve druge sadržaje na isti način ‒ preskakaće, vrteće pogled na sve strane, pokušavaće da u isto vreme pročita nekoliko rečenica i na kraju od svega neće ostati ništa, osim zbunjenosti i umora. Ali taj mozak može da se vrti na svoja prirodna podešavanja ako počne da zaista čita. A ko zna šta takav mozak potom može da shvati.
Knjige se, takođe, mogu i štampati i deliti i prodavati i mogu da okupe istomišljenike. Ili da šire ideje, na isti način na koji se to radilo pre ere interneta. Subverzija se možda krije u tome da je čovek primoran da se vrati svojoj prirodi po diktatu te prirodne potrebe za slobodom.
Najzad, ako je na početku bila reč, onda na kraju ne može biti klik.
Izvor: NIN
