Piše: Sonja Tomović Šundić
Prvi dio pročitajte ovdje
Na Lubardino slikarstvo ostavilo je snažan pečat njegovo upoznavanje sa velikim francuskim slikarima, među kojima su Pikaso, Brak i Matis. On se detaljno bavio fovizmom i kubizmom, nastojeći da ta slikarska rješenja primjeni na vlastiti način slikanja. Koristi maslinasto-zelenu, tamno-plavu teksturu, čiste tonove u kojima se nagovještavaju njegova intimna raspoloženja, pokušaj traženje vlastitog stilskog izraza. Djela ovog razdoblja svrstana su u poetski realizam, koloristički realizam, intimizam. On slika mrtvu prirodu, kamene mostove, razrušene građevine, pokazavši visoke domete svoje pikturalne tehnike u kojoj se ređaju pejzaži Crne Gore, Rijeka Crnojevića (1937) Motiv sa Morače (1931), nastojeći da svojim vizuelnim iskustvima da nešto izrazitiju ekspresivnost i izraz. U naturalističkom prikazu Zaklano jagnje (1940), imamo estetiku ružnog. On vjerno dočarava apokalipsu predstojećeg zla u Drugom svjetskom ratu, razaranje ljudske ličnosti, anatomskim prikazom iskomadanog tijela, nevinog stradanja, jagnjeta božjeg, Isus je simbolički na ponovnom raspeću, iseciran zloumišljajima totalitarnih ideologija koje se u dvadesetom vijeku javljaju u Evropi.
U stvaralaštvu našeg slikara od njegove prve samostalne izložbe 1929. do izložbe 1952. godine u kojoj je načinio odlučujući iskorak u odnosu na preovlađavajući socrealistički stil, imamo uzlaznu liniju u razvoju njegovog raskošnog slikarskog talenta. Od kolorističkog realizma u početnom razdoblju do arabeskne ekspresivnosti 50-ih godina dvadesetog vijeka, inspirisan francuskim enformelom, slikarskim orijentacijama zapadnoevropske umjetnosti. U njegovom opusu postupno se rađa jedan apstraktniji – postimpresionistički izraz, fenomeni prirode i iskustvo prošlosti transformišu se u simboličku formu, u kojoj se skrivaju protivrječna iskustva, ljepota i ružnoća, radost življenja i tjeskobe. Svijet sastav paklene nesloge, rat u heraklitovskoj slici svijeta, panta rei, u kome se sukobljava čovjek sa čovjekom, narod sa narodom, more s nebesima, duša s tijelom, prema vizijama Igumana Stefana u Gorskom vijencu.
Kamena pučina (1951) prekretnica je u Lubardinom načinu slikanja, povezivanju boje, kamena i zvuka, hvatanjem ritmičkog sklada i nevidljive melodije u stvarima koje su obmotane eteričnom svjetlošću. Slikar je postupno ispunjavao svoj umjetnički ideal, ostvarivši sinergiju zvuka i svjetlosti, poigravanjem toplih i hladnih nijansi, znak da je uspješno predstavio nevidljivi metafizički kvalitet, uravnoteženu kompoziciju u onome što je stalno u talasanju. Time je uspostavio simbol kamena u geometrizovanoj formi kao pra-počelo iz koga sve počinje i kome se vraća kao primarnoj supstanci. U njoj je skrivena sonornost, zvučnost i pokret, ali i jedno umirujuće spokojstvo u kome sve što postoji dobija svoju izgubljenu harmoniju.
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Lubarda je od lijepog, u prirodi dospijevao do mogućnosti vizuelizacije bića svjetlosti na platnu, a njegovu talasastu prirodu uhvati u bljesku koji se nigdje drugo ne pokazuje tako vjerno kao u kamenu. On uspijeva da unese svjetlost bojom, ritmom, ostvari sinesteziju čula, oka i uha, asocijacijama oživi neživu materiju, dramski i koloristički, strašću koja odgovara Njegoševom putu ka višim sferama svjetlosne ljepote. Ta ljepota ozaruje – osvjetljava svojom magičnom prirodom organski, ali i neorganski svijet: Koliko sam i koliko putah svod plavetni neba sveštenoga/brilijantnim zasijat sjemenom/zaklinjao dušom zapaljenom/da mi svetu otkrije tajnu. Umjetnici imaju neugasivu žeđ za istinom, slikar i pjesnik, koristeći boju i jezik da svojoj čežnji daju opipljivu mjeru. Kamen, nebo i more upijaju svjetlost, natopljeni svjetlosnim izvorom prvobitnog kosmičkog ognjišta i sami zrače svjetlosne zrake, i svojim plamenom vezuju se za dušu plamena poete koji sazercava ovu nadnaravnu svjetlost u zemaljskim okvirima.
Slika Noć u Crnoj Gori, ulje na platnu iz 1951. koja se čuva u Narodnom muzeju, uvod je u Lubardinu novu stilsku orijentaciju, manir da se na prepoznatljivom tematskom fonu stvori umjetnička stvarnost univerzalnog smisla. Naslikana uljanim bojama Crna Gora, iz 1951. ti razigrani kameni predjeli, život koji pulsira u kamenu, živopisnost crnogorskog predjela, neponovljivi kolorit, usklađenost boja na platnu i oblika, to je intuitivno sa-gledavanje bića Crne Gore, kroz pasivnost materije i aktivnost duha kao formativnog, pokretačkog telosa u mračnoj materiji. Sugestivni prikaz noći, crni zastor nad zemljom planinskih vijenaca, koprena kojom su obavijeni kameni pejzaži i ratnički nemiri, usud istorije, trenutak predaha, privid mira kao žuto nebo iznad Golgote na Tintoretovom platnu. Slika prestaje da ima funkciju dokumentarno–istorijskog zapisa, ona je apel za dublje razumijevanje podneblja, sugestivno upućuje da se iz mraka rađa svjetlost: I cijeli ovi besproreci po poretku nekome sljeduju. U noćni pokrov utisnuta je duša kamenog pejzaža, izlomljena forma kao u prvoj fazi Pikasovoj i Brakovoj. To je san u kome se spava bez sjećanja, sjaj koji će bljesnuti kao snaga života jarkim bojama sa prvim jutarnjim zrakom: Ko kad zraka umre na planinu/kad utone sunce u pučinu. Zagasita, tamna noć u kojoj se naziru apstraktne forme, eksperimentiše sa formom i bojom, prisutnost je i odsutnost, vječna igra u susretu noći i dana. Time se dolazi u područje onog univerzalnog koje se sluti u izmjeni svijetla i tmine, izlaz iz zamršenosti lavirinta, utapanje uzburkanih krajolika u dinamički ritam življenja. Vizuelizacijom mentalnih sila, umjetnik je uspio da otrgne boju od njenog prozaičnog značenja, empatijski reagujući na svijet oko sebe, stvori sliku – simbol, čija je mnogostrukost značenja teško uhvatljiva za svaki drugi vid izražavanja. Lubarda umije da posmatra prirodu, njegova paleta tada je tmasta i zgusnuta, potez četkicom promišljen, boja se povezuje sa oblicima, varijacijama u veliki oratorijum, otmjen i uzvišen. Do tog iskustva, on dolazi poput starih majstora Toskane i Španije, izvlačeći u slici ono što je neposredno doživljavao pred veličanstvenom prirodom svoje domaje. On slika svjestan da njegov rad ma koliko se služio uzorima, postaje vrijednosni orjentir od koga se računa slikarska epoha, mjeri nova snaga umjetničkog izraza u južnoslovenskoj umjetnosti.
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Lubarda je slikao velike istorijske događaje, preuzimao mitove iz bogate narodne tradicije i nasljeđa, legende, uočavajući zgusnutu suštinu u stvarima, pokazujući smisao za poimanje ključnih egzistencijalnih pitanja. Njega zanima čovjek i njegova sudbina. Bez obzira da li se bavi mrtvom prirodom ili pejzažom, namjeran je da iskaže uzbudljivu dramu postojanja, predosjetivši tragizam usljed zla koje se periodično obnavlja u ljudskoj istoriji. U konstrukciji slike preovladavaju istorijski motivi, akcenat je stavljen na borbu dobra i zla. U periodu kada slika socijalne motive, on je angažovani slikar koji u obnovi zemlje slavi radni elan ugrađen u raznovrsne tokove političke stvarnosti. Od vizije u Zaklanom jagnjetu, uoči Drugog svjetskog rata, on varira koncept Gernike Pabla Pikasa, a smjelim deformacijama oblika, uspostavlja postulate moderne umjetnosti, primijenivši ih na istoriju, memoriju i narodnu tradiciju. Njegov slikarski metod, usaglašen je sa temom preuzetom iz istorije, kako bi se u suprotnostima svijetla i tame raskrivala dublja istina. Sve što je preuzimao iz narodne mitologije, epske naracije i legende postalo je dio njegove promišljene likovne spekulacije. On koristi apstraktni ekspresionizam, da bi u slici Borba konja, sukobu između crnog i bijelog, predstavio glavni sadržaj koji određuje strukturu slike. Osim toga, integralni dio slike, je bez-vremenost: vrijeme koje ne ide. To može biti svaki interval uzdignut do univerzalije, pri čemu je distanca od istorije evidentna.
Suprotnosti se dovode do univerzalnog, konflikta koji se naglašava u široko postavljenim istorijskim temama: Vučji do i Kosovski boj (1953) gdje se ideja razlaže kroz sudar elemenata na slici, kako bi se poznati događaj preveo na meta – istorijski nivo, uopštavala ideja ratnog meteža do njenih globalnih i sve-čovječanskih razmjera.
Nastaviće se…
