Piše: Leon Ćevanin
O smrti i ljubavi mnogo toga je već izrečeno i napisano, ali te teme ne prestaju intrigirati, osobito senzibilnije, umjetničke duše. O smrti se govorilo, govori se i govorit će se iz vizure tragedije, drame, strave i užasa, herojske patetike, a u nešto rjeđim situacijama i u komičnim tonovima, kroz grotesku ili satiru. Među potonjima, svakako treba izdvojiti i jedno filmsko ostvarenje Dušana Kovačevića, nažalost nerijetko zapostavljano u usporedbi s njegovim ranijim uracima – „Sabirni centar“ iz 1989. godine, snimljen po literarnom predlošku istog autora, a u režiji Gorana Markovića.
Iznoseći svoj pogled na smrt, odnosno prolaznost života, a dobrim dijelom i na ljubav odnosno njezinu prolaznost, Kovačević gledatelje stavlja u poziciju vremešnog Profesora kojeg utjelovljuje Rade Marković, a koji je životni vijek posvetio arheološkim istraživanjima.
Takvo zanimanje protagonista filma pritom svakako nije slučajno odabrano za bavljenje ovakvim temama, budući da se, u tom smislu, svi mi, pokušavajući pronaći smisao odnosno tajnu života i smrti bavimo svojevrsnom arheologijom, pri čemu ulogu lokaliteta dobiva naš um, a ulogu iskopina naša prošlost, naša sjećanja i postupci.
Smrt kao izvor životne energije
Opčinjenost smrću kod Kovačevićevog Profesora koji, očekivano i ironično, na početku radnje umire nakon što otkrije lokaciju portala koji spaja svijet mrtvih sa svijetom živih, ustvari nas podsjeća na zaključak kako je, koliko god to paradoksalno djelovalo na prvu, upravo smrt jedna od glavnih pokretačkih energija živima. Naime, kada bi život čovjeka bio beskonačan i sretan, kad ne bi bilo patnje, kada bi vladalo zadovoljstvo, opća sitost i opća sretnost, ljude sigurno ne bi progonio strah od smrti, a stoga se ne bi ni zanimali za metafiziku niti bi tražili odgovore i objašnjenja smisla ili besmisla samog života. U svijetu koji je potpuna suprotnost takvom stanju, ključna tajna ljudske smrtnosti odnosno, parafrazirajući Jakova Gotovca, „eros onog svijeta“ potječe upravo iz toga da mrtvih oko nas ima mnogo više nego nas živih.
Gdje god da se okrenemo, vidjet ćemo oko sebe djela preminulih, uspomene na njih i putanje kojima su se nekad kretali te ćemo tako shvatiti da oni zapravo, htjeli mi to ili ne, ostaju još dugo prisutni u svijetu živih baš kao što su pretkršćanski Slaveni svoje pretke-zaštitnike koje su nazivali Vede i Vedi zamišljali kako neprestano bdiju nad svojim potomcima. Krenemo li tako razmišljati, činit će nam se kao da smrt vreba na svakom koraku.
Istodobno pak, nitko od nas ne zna kad će umrijeti – možda ovog trenutka, možda sutra, možda u prometu, možda u potresu, možda u ratu, možda sa 20, 40 ili 70, a možda će i u stotoj godini još biti pun života. U svakom slučaju, Tin Ujević bio je u pravu kada je napisao „smrt je u tvom iću, u tvojemu piću, smrt je u tvom dahu, u nadi i otkriću“. Na brdovitom, postjugoslavenskom Balkanu stječe se pak dojam kao da sve opisane odrednice dobivaju i dodatni značaj, budući da ovdašnja društva, nepomirena s vlastitim grijesima i traumama, kao da konstantno istodobno žive i svoju sadašnjost i svoju prošlost. Točnije, koliko god se trudili, ovdje kao da ne možemo pobjeći od naših mrtvih, od njihovih davno oblikovanih stavova i djela, osobito kada je riječ o onim negativnim.
Kartoteka povijesti
U takvim okolnostima ne doima se ni iznenađujućim niti neobičnim što je Kovačević upravo na ovom prostoru, na kojem neki drugi pronalaze piramide, bojišta Trojanskog rata, najstarija svetišta, centar svijeta itd, u dijelu smješta portal ka zagrobnom svijetu. I duhovitost samog naslovnog termina „sabirnog centra“ koji je odabran za imenovanje svijeta mrtvih jednako tako govori mnogo o odnosu ovdašnjeg čovjeka prema onostranom. Ustvari, većina ljudi prošlost, kako onu osobnu tako i onu opću, doživljava kao svojevrsni sabirni centar. Nama bliskih umrlih osoba tako se običavamo prisjećati kao da šećemo kakvom galerijom portreta ili alejom kipova gdje oni spremno čekaju da ih se po potrebi prisjetimo u njihovom za određenu potrebu najpogodnijem izdanju u kojem će oni, baš poput mrtvaca u Kovačevićevu filmu, tek na trenutak dolebditi pred nas.
Kolektivna sjećanja na važne događaje iz prošlosti još su sličnija funkcioniranju jednog sabirnog centra, budući da prosječan čovjek povijest ne sagledava uzimajući u obzir kronologiju i osjećaj za uzročno-posljedične veze, već znatno sličnije Kovačevićevom prikazu zagrobnog svijeta u kojem, kao u nekoj vrsti hotela, u nizu soba istodobno borave, u filmu na trenutke prikazani, i Rimljani i križari i Hitler i Staljin i Gavrilo Princip i brojni drugi.
Doživljaj povijesti kao sabirnog centra za bezbroj ličnosti, događaja, pokreta, datuma itd. usto je jedan od osnovnih razloga za teškoću odvajanja naših sadašnjosti od prošlosti budući da se, služeći se poviješću kao kartotekom iz koje ovisno o prigodi izvlačimo najsugestivnije primjere koji nam u danom trenutku trebaju, na kraju i sami izgubimo u njima baš poput Kovačevićevih nemrtvih junaka u labirintu.
Zašto su živi jeziviji od mrtvih
Ipak, ključna poruka „Sabirnog centra“ proizlazi iz njegovog osnovnog humorističnog postupka, inverzije svijeta mrtvih i svijeta živih, a iz koje proizlazi da, suprotno očekivanjima utemeljenim na nebrojenim holivudskim i sličnim horor-filmovima, ukoliko bi došlo do povratka mrtvih među žive, stvarnu stravu i užas ne bi proživljavali oni živi, već upravo oni mrtvi, suočeni s izgledom svijeta kojim su njihovi zemaljski nasljednici nastavili gospodariti, uglavnom posve suprotno njihovim očekivanjima. Budući da svijet živih, u svoj svojoj konfuznosti, zavađenosti i slavljenju diskontinuiteta tako ispada jeziviji od svijeta mrtvih, Kovačevićeva priča samo na vrlo slikovit način dokazuje odavno upamćenu narodnu mudrost da se ne treba bojati mrtvih nego živih.
Drastičan je obračun pak napravljen i s jednako slavnom izrekom po kojoj svatko umire dvaput – najprije kad fizički umre, a potom kad ga se ljudi prestanu sjećati.
Budući da su stanovnici svijeta živih u „Sabirnom centru“ prikazani kao ljudi koji pod svaku cijenu žele pobjeći od prošlosti, tragičan smisao unutar komične fasade filma govori nam kako će mnogi umrli, makar iza sebe ostavili brojno potomstvo, svoje dvije smrti ipak morati obaviti odjednom, budući da će ih njihovi preživjeli eođaci i prijatelji snažno željeti čim prije zaboraviti. Prema tome, baš kao što je, vezano uz špekulacije o izgledu zagrobnog života, ispravno moguće jedino zaključiti kako nas sve nakon života čeka veliko iznenađenje, točan bi bio i zaključak kako bi eventualne povratnike iz zagrobnog života ovdje moglo dočekati jedino veliko razočaranje.
Zanimljiva je isto tako i činjenica da se Kovačevićev „Sabirni centar“ svojim gledateljima i čitateljima niti ne trudi dati pretjerana objašnjenja o kripti koju je Profesor otkrio i pod čijim se poklopcem krije hodnik do onog svijeta. Ostaje nam nepoznanica i gdje se on točno nalazi i zašto se nalazi baš tamo, kome je taj lokalitet izvorno pripadao i kakve bi trebale biti posljedice njegova pronalaska.
međutim, upravo tako treba biti s obzirom na to da nijedan od ovih odgovora ne možemo saznati ni u stvarnosti. Ne bismo ih niti smjeli saznati, jer s takvim bi saznanjem nestalo vjerojatno najveće magije ljudskog postojanja, a s njime i svih bajki koje su o njoj ispričane, pa makar one bile i komične kao u „Sabirnom centru“. Njegova radnja stoga ostaje otvoren poziv svakom gledatelju da započne dijalog s vlastitom smrtnošću, da istu prihvati kao dio života, a njezinu odsutnost kao moguć izvor mnogo većih problema no što je smrt sama po sebi. Dakako, glede žanra Kovačevićeva djela, bez straha, već posve suprotno – smijući se smrti u oči.
Izvor: P- Portal
