Zato kaže: „Laživ sv`jete, moj lijepi cv`jete“, reči koje, pored svog dubokog smisla, zvuče i za uvo kao muzika virtuozove violine“. Pa ipak, ako bi prosječan čitalac ovdje stao, ostao zadivljen pjesničkim iskazivanjem paradoksalne ljudske pozicije na zemlji, zadivljen slikom raspeća duše između svjetske laži i božanskog cvijeta, Milanković hita dalje, kraju pjesme, shvatajući da Markov posljednji podvig: bacanje budzovana u more s „Urvine planine“, zapravo jeste suštinski važan za razumijevanje pjesme. Markovo odbacivanja oružja moglo bi se shvatiti kao uviđanje taštine i sopstvene grešnosti, kao posljednji junački agon koji heroj mora da položi pred Bogom, jer to je cijena izmirenja sa sobom.
U poznim godinama Milutin Milanković manirom vrsnog tumača književnih tekstova analizira junačku pjesmu „Smrt Marka Kraljevića“: „Sada, kada sam, evo u starim godinama, uzeo naše narodne pesme u ruke, osetih njihovu svežinu, i one mi razgališe dušu. To sam najjasnije osetio na pesmi o smrti Kraljevića Marka koju smatram za najlepšu našu narodnu pesmu i za delo genija“, piše Milanković u svom eseju. (Sam esej, koliko znam, nikada nije objavljen, ali imao sam priliku da ga pročitam blagodareći Aleksandri Ninković Tašić, koja ga je izbavila iz arhivske tamnice.)
Koliko Milankovićev esej o Marku Kraljeviću plijeni proniciljivim tumačenjima, toliko motiviše čitaoca da uoči registar intimnih filozofskih i religijskih pitanja što su profesora Nebeske mehanike okupirala, zapravo, od ranog djetinjstva, od vremena kada je počeo da razmišlja „u ritmu epskog deseterca“.
U autobiografskom romanu „Kroz vasionu i vekove“ Milanković piše o tome kako je u ranom djetinjstvu iskusio „strah Gospodnji“, dok bi se njegov zaboravljeni esej o Marku mogao razumjeti kao odgonetanje tog starog straha, kao uviđanje zašto je strah Godpodnji početak mudrosti. Tom pomišljanju doprinosi i jedan naučnikov porodični memento, što je vratio u pozne njegove godine interesovanje za prvi filozofski problem koji se u njegovoj dječačkoj glavi nastanio, postajući, izgleda, njegovim osnovnim ontološkim podsticajem da zaplovi u prostore kosmičkih tajni, ne samo kroz fiziku i matematiku, nego i kroz srpsku junačku poeziju. „Pesma o Kraljeviću Marku koje mi je čitao moj otac još pre no što sam umeo čitati, znao sam naizust još u tom ranom detinjstvu i zadržao ih dugo u pameti. Tu počeše bledeti kada se u toku života upoznah sa najlepšim pesničkim delima svetske književnosti koje sam čitao toliko puta da sam velike delove Geteovog ՚Fausta՚, Šilerove balade, Vilandrovog ՚Oberona՚, Lamartinove ՚Meditacije՚, Igovljeve ode i balade, znao, mal`tene, od reči do reči.“
Otkrivanje božanske mudrosti Milanković razvija analizom dva prepoznatljiva stiha pjesme o smrti Marka Kraljevića: „Ja od boga, od starog krvnika“; „Laživ sv՚jete, moj lijepi cv՚jete“ ‒ čime neosjetno, možda mimo svjesne namjere, svojim intrepretativnim činom daj ključ za razumijevanje teodiceje u epskom ključu. Vila posestrime otkriva, naime, Marku da će on uskoro umrijeti, ali ne „od oštre sablje“, niti „od topuza ni od bojnog koplja“, već „od Boga, od starog krvnika“.
Predosjećanje smrti kao tema pjesme otvorilo se istovremeno i kao predosjećanje sopstvene smrti, kao labudova pjesma Milutina Milankovića. Dok se Milanković u svom dječakom, nejasanom i mutnom poimanju straha Gospodnjeg spasavao bježanjem u svoju sobu, u poznim godinama se smirenošću i zrelošću starca suočio sa konkretnim pitanjima i odgovorima: „Zapitajmo se da li se u dobu kada je naš pesnik ovu svoju pesmu ispevao i gudio je na narodnim zborovima oko crkava i manastira, iko drugi smeo usuditi da izgovori reči zbog kojih bi u pobožnom hrišćanskom svetu bio kamenovan ili otišao na lomaču? Otkuda mu takva slobodoumnost? No zamislimo se u njegovom položaju. On je nesumnjivo rođen vidovit, a odrastao valjda i u boljim prilikama, inače ne bi stekao obrazovanje kojim je očigledno raspolagao i postao pesnik ovakve veličine. Verovatno je u svojim mlađim godinama oslepeo od bolesti boginja. Pa zar je čudo, da, iako je verovao u Boga, nazvao ga krvnikom!“. Tumačili su brojni književni autoriteti problem imenovanja Boga „krvnikom“ u Višnjićevoj pjesmi, nalazili da je to ostatak neke mitske, paganske, starine, što sve ima svoju opravdanost. No, Milanković je ubjedljiviji tumač, jer ne zanemaruje da je ovu pjesmu Vuku ispjevao jedan slijepi guslar, Filip Višnjić. Ta nesretan sudba je toliko nesretna i strašna da dopušta pjesniku pravo da pohuli, i Boga nazove „krvnikom“. To je tipično epsko pravo, suprematija. Ako se prisjetimo starozavetnog Jova, onda nije daleko ni od hrišćanstva.
Milanković temeljnije zalazi u domen saosjećanja sa srpskim Homerom, jer tačno apostrofira i drugi stih koji ilustruje paradoksalnost zemnog života: „Naš pesnik video je u mladosti svojoj, pre no što je oslepeo, sve lepote prirode i živog sveta i osetio ih, svojom pesničkom dušom, više no iko. Ali se taj svet za njega ugasio. I zato kaže: „Laživ sv`jete, moj lijepi cv`jete“, reči koje, pored svog dubokog smisla, zvuče i za uvo kao muzika virtuozove violine“. Pa ipak, ako bi prosječan čitalac ovdje stao, ostao zadivljen pjesničkim iskazivanjem paradoksalne ljudske pozicije na zemlji, zadivljen slikom raspeća duše između svjetske laži i božanskog cvijeta, Milanković hita dalje, kraju pjesme, shvatajući da Markov posljednji podvig: bacanje budzovana u more s „Urvine planine“, zapravo jeste suštinski važan za razumijevanje pjesme. Markovo odbacivanja oružja moglo bi se shvatiti kao uviđanje taštine i sopstvene grešnosti, kao posljednji junački agon koji heroj mora da položi pred Bogom, jer to je cijena izmirenja sa sobom.
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
