Kako je Ivo Andrić jednom ustvrdio: „Samo je Crnjanski od svih nas rođeni pisac“ – tako bi pravedni dio sportske planete danas mogao ustvrditi: „Samo je Novak Đoković rođeni šampion“.
No, svi rođeni šampioni, bilo u pisanju književnih tekstova ili u igranju tenisa, nose teret, valjda, sudbinske predodređenosti da svijetu moraju ponuditi i nešto više od igre. Takvi ljudi, zapravo, i postoje samo zbog toga, da prekorače granice zabave, a i zabrane.
U ovom vijeku samo Novak Đoković pripada takvom soju šampiona. U sportskoj prošlosti pandan bismo mogli tražiti jedino u Muhamedu Aliju.
Po nečemu, u takvu ligu šampiona mogu se svrstati Dijego Maradona i Bobi Fišer; ali, Novak i Ali, silom planetarnih okolnosti, morali su da brane stav svoje ličnosti, što je, istovremeno, bio stav višeg reda koji teži da reguliše pitanje pravde u čitavom svijetu.
Ovi sportski titani zadivili su svijet ne samo svojom sportskom superiornošću, već svojim nepristajanjem da svoje mečeve igraju za ćeif, pa ni za platu bjelosvjetskih moćnika.
Legendarni bokser gubio je sportske titule sudskom presudom zbog odbijanja da bude mobilisan za rat u Vijetnamu. Postao je ikona pokreta za građanska prava, u svemu, u boksu i izvan ringa, bio prepoznat kao šampion, baš kao i Novak Đoković, kojem uveliko traje suđenje, saslušanje, kakvim god eufemizom se poslužili, jer nije pristao da pleše u ritmu selektivnih pravila i pravde.
Bez obzira na ishod suđenja, on je već pobijedio, dokazao da je pobuna sasvim moguća institucija.
Milorad Durutović
