Pred nešto više od mjesec dana održane su dvije međunarodne naučne konferencije koje su se potpuno ili djelimično bavile Jasenovcem i/li stradanjem na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Očigledni zaključci s ta dva skupa su od presudne važnosti za istraživanje holokausta, genocida i uopšte stradanja – i naravno samog rata – na zadatom prostoru danas.
Obe konferencije održane su virtuelno: jedna koju je organizovao Centar „Hugo Valentin“ sa Univerziteta Upsala – uz podršku Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust (IHRA) – od 15. do 17. decembra 2021. godine, te druga, redovna dvogodišnja konferencija Jad Vašemovog Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta, koju je pandemija KOVID-19 pomakla s pretprošlog decembra (2020) na period od 6. do 9. decembra 2021. godine.
Dok je Jad Vašemova konferencija nosila naslov Ne-njemački logori iz perioda holokausta, i uključivala – kako se moglo i očekivati – nekoliko izlaganja o jugoslovenskoj istoriji, konferencija Centra „Hugo Valentin“ s naslovom Jasenovac – Prošlost i sadašnjost: istorija i sjećanje na institucionalizovano uništenje bila je u potpunosti posvećena Jasenovcu.
Jasenovac u međunarodnom kontekstu
Pogledaju li se programi obe konferencije – a skup Jad Vašema je osim uvodnog predavanja Aleksandra Korba (Alexander Korb) uključivao i jednu sesiju o Jugoslaviji i jednu posebno o Jasenovcu – jedna stvar je zajednička i zapanjujuća: velika većina učesnika na obe konferencije ili nije porijeklom s područja bivše Jugoslavije ili u najmanju ruku ne radi na institucijama s tog područja.
Tako nešto je bilo teško zamislivo još 2006. godine kada je u junu na Međunarodnom institutu Jad Vašema održan skup o holokaustu na području okupirane Jugoslavije, na kome je gro učesnika koji nisu bili iz Izraela, osim Srđe Trifkovića i Krinke Vidaković-Petrov, bio iz institucija u Srbiji: Milan Ristović, Milan Koljanin, Jovan Mirković, Dragan Cvetković… Doda li se tom broju Ivo Goldštajn, koji je nekoliko godina prije tog skupa sa ocem Slavkom objavio knjigu Holokaust u Zagrebu – praktično su svi relevantni istraživači holokausta u Jugoslaviji bili na okupu. Rijedak izuzetak bio je u to vrijeme Damir Mirković, emeritus Univerziteta Brandon u Kanadi, koji je postigao međunarodni status baveći se pitanjima genocida u NDH.
Danas, upravo je obratno: dok su stručnjaci sa visokoškolskih ustanova i istraživačkih institucija s područja bivše Jugoslavije činili samo trećinu učesnika na ove dvije konferencije, preostale dvije trećine činili su stručnjaci sa institucija van bivšeg jugoslovenskog prostora, od kojih naučnika, pak, barem polovina nije ni porijeklom s tog prostora. Štaviše, neki od najznačajnijih stranih stručnjaka nisu učestvovali na ovim konferencijama: Rori Jomans (Rory Yeomans), Mišel Fruht-Levi (Michele Frucht-Levy), Valter Manošek (Walter Manoschek) itd.
Od prisutnih, uvodna – keynote – predavanja držali su Aleksander Korb sa univerziteta u Lesteru (Nazi Allies’ Camp Systems in Eastern and Southeastern Europe, 1938-1945) na Jad Vašemovom skupu, a Diter Pol (Diether Pohl, The European Camp System and Jasenovac) sa Alpen-Adria-Universität-a u Celovcu na skupu Univerziteta Upsala.
Interes za Drugi svjetski rat u Jugoslaviji
Zaključak je jasan: istraživanje Drugog svjetskog rata na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo istraživanje stradanja na tom prostoru u to doba, definitivno je izmješteno u naučne institucije van južnoslovenskog prostora i najvećim dijelom u ruke inostranih naučnika.
Uskoro možemo očekivati i još naučnih skupova, knjiga i radova a zatim i sinteza, koje će u potpunosti ili većim dijelom biti organizovane, pisane i objavljivane van prostora bivše Jugoslavije, iako postoji već niz veoma ozbiljnih knjiga o teroru i stradanju u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu napisanih i objavljenih u svijetu – na primjer Serbia Under the Swastika pokojnog Aleksandra Prusina (Alexander Prusin) s New Mexico Tech-a, kao i, šire gledano, doktorat Martina van Krevelda (Martin Van Creveld) Hitler’s Strategy 1940-1941: the Balkan Clue je znameniti primjer – a koje nisu naišle ni na kakvu recepciju na južnoslovenskom prostoru.
Zašto se tako desilo?
Prvo, zato što se radi o događajima od velike važnosti, među kojima ima i zbivanja od svjetskog značaja. Još davno je npr. Milan Koljanin s razlogom ustvrdio da ni u jednoj zemlji nije s takvom raznolikošću primjenjeno „Konačno rješenje“ kao u Jugoslaviji; brojne studije po vojnoistorijskim časopisima, evropskim i američkim višim i visokim vojnim školama posvećene su, recimo, Desantu na Drvar – uključujući master rad na univerzitetu Korpusa mornaričke pješadije sadašnjeg kanadskog načelnika generalštaba, generala Vejn D. Ejrea (Wayne D. Eyre).
Konačno, ako Van Kreveld smatra da je sudbina Vermahta u Jugoslaviji najbolja paralela sa onim u čemu su se SAD sa svojom „coalition of the willing“ obrele u Iraku, zašto bi bilo čudno da se brojni think-tank-ovi koji drže do Van Kreveldovog mišljenja, sa žarom koji ponekad podsjeća na svojedobnu posvećenost klasicima marksizma, odjednom zagledaju u operacije Weiss i Schwartz?
Pozadinski ešaloni studija sjećanja
Drugo, istoriografija holokausta je (neki će povikati: konačno!) uradila dovoljno na istraživanju svojih osnovnih teritorija (Poljske i okupiranih dijelova SSSR-a) da bi mogla da se osvrne i na druga mjesta na kojima se zbivao „Endlösung“. Jugoslavija pritom zvuči vrlo obećavajuće onima koji je znaju iz devedesetih, i smatraju da će opšte predstave stečene na polju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova i Metohije s lakoćom aplicirati na okupiranu Jugoslaviju.
Nažalost, nakon što se malo nadnesu nad vojištem između Ludbrega, Travnika i Mratinja, vrlo brzo većina takvih sa kapija Vojnog arhiva u Beogradu, Hrvatskog državnog arhiva i Centralnog cionističkog arhiva u Tel Avivu završi u džobničkom (jobnik – u žargonu izraelske vojske, vojnik koji služi vojsku u neborbenim jedinicama, „odrađujući“ vojni rok), pozadinskom ešalonu „studija sjećanja“, pa tako – recimo – na jednog ili dvojicu istoričara holokausta u Jugoslaviji, danas širom planete imamo osam ili devet stručnjaka za to kako su se Jugoslavija i/li njene države nasljednice sjećale Drugog svjetskog rata, holokausta, Samudaripena, genocida nad Srbima etc., i za to kako su sve ove države gradile i rušile memorijale ili kako svoje mlade građane obrazuju (ili ne) o istim zbivanjima. (Ovdje se umjesto jedan ili dva stručnjaka može reći 10-20%, a umjesto osam ili devet – 80-90%. Omjer je, uglavnom, katastrofalan, ali on nažalost prati trendove u istoriografiji holokausta u svijetu.)
Konačno, tu je i rastuća netrpeljivost u javnom diskursu prema istoričarima-profesionalcima koji svoja istraživanja ne kane podvrgnuti plitkim politizovanim potrebama, a koja vlada u nekolikim zemljama bivše Jugoslavije, na opštu zapanjenost i veselje svjetske istoriografske zajednice, posebno one koja se bavi istraživanjem holokausta i genocida. Ta zapanjenost se mogla čuti i, na primjer, u predavanju Reflections on the Case of Jasenovac and its Wider Context dr Roberta Rozeta (Robert Rozett), jednog od Jad Vašemovih najozbiljnijih stručnjaka, na konferenciji koju je organizovao njegov matični Institut.
Istoričari profesionalci s područja bivše Jugoslavije koji se bave ovom temom i koji skoro bez izuzetka vrlo dobro sarađuju bez obzira na granice, osjećaju se u najmanju ruku zapostavljeni vidjevši koliki je napor potreban da se njihovi zaključci i njihov rad izbore s primitivnim okruženjem i dobiju javni glas, a njihove mlađe kolege se vrlo često obeshrabruju i umjesto Drugog svjetskog rata prihvataju se bezbjednijih tema i pravaca u istraživanju, od urbanog razvoja provincije u SFRJ do razvoja SSOJ u JNA, a koji im ne ometaju akademsku karijeru.
Kao specifičan slučaj ostaje Univerza v Mariboru – kojoj se, nadamo se, lagano priključuje i banjalučki univerzitet – na kojoj postoji čak i Međunarodni centar za istraživanje Drugog svjetskog rata (Mednarodni raziskovalni center II. svetovne vojne), i na kojoj je još 2014. godine Daniela Mitrić mogla napisati master rad Koncentracijska taborišča v Jasenovcu in vloga obveščevalnih služb, a da to ne bude još jedan skandal za polupismene politikante.
Kako god bilo, Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu i stradanje u njoj izašli su iz svojih izvornih okvira i ušli u parametre svjetske istoriografije. Vidjećemo šta će ona učiniti s njima.
Vladika Jovan Ćulibrk
Izvor: RTS OKO
