Jednom sam slušao Vladetu Jerotića kako prepričava neobičan događaj što se dogodio na Svetoj Gori. Stupio, naime, Jerotić u razgovor s jednim svetogorskim kaluđerom, vidjevši u njemu nekakvu tugu, utučenost – pita ga da li je dobro, kakve su mu brige. Kaluđer se požalio kako dvije godine nije plakao, nalazeći u tome siguran dokaz da ga je Bog napustio.
U jednom od svojih autopoetičkih zapisa pjesnik Novica Tadić kaže: „Ja, otkad znam za sebe, kao da neprestano plačem. Možda je moj neprestani plač moja neprestana molitva“.
Ima jedan stih Veljka Petrovića, iz pjesme „Vidoviti“, što glasi: „On zajeca, i postade vidovit“.
Jedna od najčešće citiranih rečenica Iva Andrića glasi: „Lepša duša dublje jeca“.
U rukopisnoj ostavštini Duška Radovića skupila se čitava jedna knjiga „O plakanju“. Evo nekih varijacija:
Plače… Nije srećan. A ne zna zašto
Plače… Ne može ono što hoće. Mora ono što ne bi hteo.
Plače… Jer je sebe drukčije zamišljao
Ne ume da kaže ono što ume da plače.
Rasplače se kad vidi druge da plaču. Žao mu da plaču
Umiru oni koje ima ko oplakati.
Neko plače iz očiju neko iz srca.
I plakanje se mora zaslužiti
Veruj očima – ne veruj suzama
Milovan Urvan
