Dosadašnja kampanja za predsjedničke izbore protiče u znaku otvorene političke hajke protiv kandidata pokreta Evropa sad Milojka Spajića. „Lov“ na Spajića, nakon što Demokrate nijesu uspjele da ga privole svome carstvu, a s ambicijom da sačuvaju postojeći rejting, postao je čin sinhronizovanog djelovanja skoro svih učesnika ove izborne trke. Činilo se da je Spajić zbog izrečene neistine o svom državljanstvu bio satjeran u ćošak. Međutim, jučerašnji istup Jakova Milatovića, a u cilju preuzimanja odgovornosti za „grijeh“ svog stranačkog kolege Spajića, bilo da je zaista motivisan plemenitom namjerom, bilo da je samo potez visoke političke inteligencije, djeluje kao savršen (s)pas za Spajića, pod uslovom da ovaj ima sposobnost da snosi isti nivo političke odgovornosti, a da u isti mah pokaže zašto se DF, kao inicijator, a očevidno i režiser ove političke epizode, našao u ofsajdu.
Elem, ovdje je akcenat na političkim principima, koji su se odavno odmetnuli od životne prakse i očekivanja. Prostije rečeno, ako se kampanja posmatra iz zone političke moralnosti i prakse, onda Spajić u očima javnosti, ako hoćemo, glasača, ne može biti označen kao moralni prestupnik, niti zbog svog prestupa može da snosi bilo kakav politički ceh. (On upravo nema obavezu ni da javno „prizna” svoju laž. Svi to već znamo.) Zašto je to tako?
Sama činjenica da veliki broj građana Crne Gore, a pogotovo činovnika DF-a, vjerovatno, ima državljnstvo druge države, i to upravo Srbije, abolira Spajića od ove odgovornosti. On jednostavno čini političko pokajanje time što se odriče državljanstva Republike Srbije, a u korist državljanstva Crne Gore. Svoj prestup javno izrečene neistine može sam da amnestira isticanjem činjenice da bar u političkom esnafu niko nema moralnu nadmoć da ga anatemiše, pogotovo ne oni koji i sami baštine isti prestup u svojim političkim karijerama. Javnost bar toliko zna, i bez istrage DIK-a, da političari gotovo svakodnevno iznose neistine. Otuda pozivi na moralnost nemaju svrhu dok se ona ne potvrdi u djelatnim potezima političara. Takođe, imajući u vidu da je politički lov na Spajića očigledno pripremljen, to Milatovića i Spajića apsolutno dovodi u poziciju da pomjere klatno kampanje u suprotnom smjeru. Što Spajić bude više napadan — to će u očima javnosti biti veći heroj. Njegovim konkurentima ne preostaje drugi argument osim ovoga na koji su se blagovremeno pripremili.
Ako se prisjetimo, medijska pitanja oko državljanstva upućena Spajiću planski su pripremana prije nego su postavljena. Onda to objašnjava iznenađujuće brzi potez DF-a da nominuje Andriju Mandića za predsjedničkog kandidata. Javnost je mogla ostati iznenađena, budući da znamo, i bez specijalnih istraživanja, da u poređenju sa Spajićem, pa čak i sa defanzivnim Aleksom Bečićem, kandidat DF nema naročite izglede da se suprotstavi kandidatu kojeg će pripremiti Milo Đukanović. Nakon poslednjih dešavanja, javnosti je postalo jasno da je DF računao na mogućnost diskvalifikovanja Milojka Spajića. Njihova je računica, a i prepoznatljiva zabluda, da bi onda išlo sve, valjda, glatko.
No, po svemu sudeći, tek sada počinje izborna kampanja u kojoj su svi nevoljno ogolili strategije i svukli maske. Možda će, najzad, jedini ozbiljan benefit ove političke epizode doprinijeti vraćanju dostojanstva u politiku. I ništa više od toga, ali ni manje. Vrijeme je da se politika mijenja iznutra. Ovog puta pobjeđuje onaj ko svoje grijehe priznaje.
Redakcija
