Pamtim dobro, kako su rušitelji Srpske pravoslavne crkve i u Crnoj Gori znali prozivati blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, zašto i on nije kao patrijarh Pavle, a sâm mitropolit odgovarao je: „Volio bih da sam kao patrijarh Pavle“… Razumije se, mitropolit je dobro znao i koliko je veliki bio patrijarh Pavle, i kakvu je mimikriju sadržala prozivka te vrste
Sam izraz „duhovni pubertet“ čuo sam nekad i negdje. No, čini se kao sasvim adekvatan da pokrije niz socijalno-psiholoških anomalija u razvoju ličnosti kakve odlikuju religijski život savremenog čovjeka.
Bilo bi podesno iz tog ugla pretresati praksu razmjene „božćnih stikera“, ali drastično veći nivo provokacije i siptomatike duhovog puberteta uočio sam na FB profilu srbijanskog medija „Danas“, tj. evidentirajući tušta i tma komentara, pravu malu kampanju, „ispod“ linka koji donosi besjedu njegove svetosti patrijarha srpskoga g. Porfirija na FB stranici lista „Danas“.
Posebno ostaje zanimljiv negativni tretman ocjene uloge patrijarha Porfirije u sadašnjem društveno-političkom trenutku, a koji je praćen istovremeno i sentimentalnom evokacijom blaženopočivšeg patrijarha Pavla.
Ilustracije radi, jedan od duhovnih pubertetlija ostavlja komentar sljedeće sadržine: „Imao sam jednog Patrijarha i zvao se Pavle, najbolji, najpošteniji, i on će za mene uvek biti tu. Druge ne poznajem i ne zanimaju me“. Ovakav komentar indukuje isti nivo razumijevanja religijskog (hrišćanskog) života, kao da je ovaj duhovni pubertetlija napisao: „Ima sam petla, strašnog petla“, ili da je nešto ispričao o svojoj prvoj ljubavi, koje se uvijek rado sjeća.
Prvi nivo iz spomenutog paradigmatskog i, bezmalo, nasumice izabranog „komentarisanja“ pokazuje da naš Pubertetlija apsolutno ne razumijeva smisao hrišćanskog života, niti svešteničkog poziva. Jer, nije hrišćanski delegitmisati i unižavati jednog oca crkve, tako što ćeš nekog drugog uzdizati mimo svih drugih, a pozivati se, uzgred, na autoritet patrijarha Pavla. Poseban i uvijek dužan pijetet prema patrijahu Pavlu uvijek vrijedi iskazati, ali ovdje nije riječ o tome. Riječ je o mimikriji, a patrijarh Pavle je samo kolateralna šteta.
Ako proširimo kontekst, motivacija ovog paradigmatskog Pubertetlije očito ima svoju prije političku, nego religijsku motivaciju. Naime, list „Danas“ je opozicioni medij u Srbiji, patrijarh Porfirije je, tvrdi se, blizak politici Aleksandra Vučića, a baš ovaj komentator Pubertetlija jeste nosilac bedža „najveći obožavalac“ na FB stranici lista „Danas“. Daljom logikom ispalo bi, čim se ovim bavim, da sam i ja poštovalac politike Aleksandra Vučića, a baš to nisam. Nisam ni advokat SPC, već mi je, kako sam najavio, prosto zanimljivo etablirati sam fenomen „duhovnog puberteta“.
Ta, pamtim dobro, kako su rušitelji Srpske pravoslavne crkve i u Crnoj Gori znali prozivati blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, zašto i on nije kao patrijarh Pavle, a sâm mitropolit odgovarao je: „Volio bih da sam kao patrijarh Pavle“… Razumije se, mitropolit je dobro znao i koliko je veliki bio patrijarh Pavle, i kakvu je mimikriju sadržala prozivka te vrste.
I kada se zanemari veo moguće političke mimikrije i motivacije, opet ostaje zanimljivo, bar razmišljati zašto je kod nas toliko prisutan duhovni pubertet, kao nekakvo romantizovano ili maštovito očekivanje od sveštenika i Crkve; toliko, dakle, udaljeno od hrišćanskog smisla, da se svijest o svešteniku razvija kao misao o nekom anđelju, ili nekom čovjeku koji, iako od krvi i mesa morao bi imati makar krila anđela, dok bi sama Crkva morala biti neka bajkovita zemlja iza sedam mora i sedam gora, koja, stoga, ne bi ni smjela da se petlja u naš ovdjezemljaski život.
Milorad Durutović
