Piše: dr Ivana B. Spasović
Sredinom 19. veka jedan mladić, koji se sav posvetio svom daru za muziku, zadao je sebi veliki zadatak: da sakupi i zapiše melografsko blago srpskog naroda. Trebalo je prokrčiti put kojim pre njega niko nije prošao. Znao je da je muzička riznica srpskog naroda ogromna, autentična i dragocena. I da su narodne i starogradske pesme, kao i simfonije, romanse, šansone sa drugih meridijana, ogledalo svojih vremena i prostora. Zvao se Kornelije Stanković i bio je prvi školovani srpski muzičar, a ideju za podvig sakupljanja pesama dobio je pod uticajem Vuka Karadžića, koga je upoznao u Beču.
Rođen u Budimu 1831, Kornelije je bio dvadesetdrugo dete u svojoj porodici. Rano je ostao bez roditelja, a ulogu majke preuzela je sestra, koja je i otkrila njegov talenat. Školovao se u Pešti, Aradu, Beču i postao melograf, kompozitor, pijanista, dirigent, profesor, utemeljivač srpske nacionalne umetničke muzike. Celog života Kornelije Stanković bio je zahvalan svojim dobrotvorima Pavlu i Jeleni Riđički i patrijarhu Josifu Rajačiću. Jeleni Riđički posvetio je kompoziciju „Oj, talasi“, koju je pronašao, zabeležio i otkrio da su je napisali pesnik Ivan Trnski i kompozitor Vatroslav Lisinski.
Vreme do sredine XIX veka kao da je čekalo muzički pismenog Kornelija. Pročuo se po uspešnim muzičkim nastupima u prestonici Habzburške monarhije i po koncertima „za dobročinstvo“, a prionuo je i na zapisivanje i ujednačavanje crkvenog pojanja, koje je bilo pod različitim uticajima – narodnim, hilandarskim, ruskim i, posle Seobe 1690, zapadnim. Stvarao je sa strašću, jednako posvećen i sakralnoj i svetovnoj muzici. Još iz Stankovićevih školskih dana u Pešti potiče muzički zapis, možda i kompozicija, „Sunce jarko, ne sijaš jednako“, na stihove zaboravljenog pesnika Isidora Ćirića. Među onima koji su mu oduševljeno aplaudirali bili su i knez Mihailo i kneginja Julija, pesnici Petar Preradović, J. J. Zmaj i Laza Kostić, kompozitor Jenko, lingvisti Daničić, Jagić i Miklošić, pisac Kosta Ruvarac, političar Polit-Desančić. Kneginji Juliji 1854. posvetio je pesmu „Sećaš li se onog sata“, a na stihove kneza Mihaila komponovao je pesmu „Što se bore misli moje“ i, nešto ranije, „Dobro jutro, Anka“. Koncert koji je održao u Beču, 20. marta 1861, bio je prvi veliki izlazak srpske muzike u svet.
Na poziv kneza Mihaila, te 1861. Kornelije Stanković je krenuo na muzičko hodočašće po Srbiji, na kojem je zapisivao pesme iz Užica, Valjeva, Loznice, Šapca, Kragujevca. Tokom 1861. i 1863. putovao je i beležio narodne napeve, a svom prijatelju, ruskom proti u Beču Rajevskom, pisao je: „Želja mi se ispunila, te sam po Srbiji putovao i lično se s onim narodom upoznao od koga sam i ja gore list. Sa čistom savešću Vam javljam da mi je misao, kojoj sam život svoj žrtvovao, odziva našla… Posao ovaj meni je svetinja. Ja u njemu gledam amanet narodni.“ Dodao je i kako je posao koji je uzeo na sebe teretan, ali da je sudbina njega izabrala, da je načinjen prvi korak i da više nema povratka.
„Stanković nije nastupao kao učitelj, nego kao neko ko uči od drugih, i nije brinuo da li će se njegovo ime sačuvati uz delo, jer je dolazio ne kao kompozitor, nego kao onaj koji postojeće sačuvano spasava od propasti i izopačenja i ostavlja Srbima čija svest nije zatupela”, zapisao je jedan Kornelijev savremenik. Godine 1863. Kornelije Stanković je sastavio i plan za osnivanje prve muzičke škole u Srbiji, koja i danas nosi njegovo ime. Malo čije umetničko delo može da se uporedi s Kornelijevim. U crkvenom pojanju tražio je narodno, u narodnom – umetničko. Objavio je: „Srpske narodne pesme (1851-1854)“, zatim još četiri zbirke (1858-1863), kao i „Pravoslavno crkveno pojanje u srpskog Naroda“ (Beč, 1862-1864). Izlaskom Stankovićevih dela, obogaćen je i oplemenjen repertoar srpskih horova.
Starogradske pesme koje je zapisao ili napisao postale su večne i retko se spominju kao njegove, već se smatraju za stare narodne. Takve su: „Milkina kuća na kraju“ (na stihove vladike N. Grujića), „Crnogorac Crnogorki“ (na stihove Đ. Jakšića), „Zora rudi, majka ćerku budi“ (na stihove J. J. Zmaja), „Još ne sviće rujna zora“ (na stihove V. Nikolića), „Udaralo u tamburu đače“, „Čija li je taraba, čija li su vrata“ (na stihove D. Lazarevića), „Uskliknimo s ljubavlju“ (na stihove A. Sandića). Pod Kornelijevim uticajem stvarali su Rimski-Korsakov i Čajkovski, a njegovim tragom su krenuli Mokranjac, Manojlović, Hristić i ostali velikani srpske muzike.
„Čitava njegova spoljašnjost, i u odelu i u ponašanju, čini utisak prefinjenog čoveka odličnog kućevnog vaspitanja“, dodaje nepoznati savremenik Kornelija Stankovića u svojim spisima. „Kornelije Stanković je čovek sav od muzike, bezazlene, blage naravi, koju nikad ne trzaju strasti… Ime Kornelija Stankovića nije još nikad bilo pomenuto pred istinitim prijateljima srpskoga naroda, a da ne probudi misao uzoritoga poštovanja i osećanje tople ljubavi spram života i rada Stankovićevog. Što je Vuk Karadžić pregao oko izbavljenja jezika i pesničkih umotvorina narodnih, to je Stanković pregao da izbavlja od zaborava melodije naše kojima je narod naš iskazivao svoju radost i žalost. Valjalo je i valja celu narodnu stečevinu znalački pokupiti i to pokupiti što pre, dok nije ovo prelazno doba našeg nespremnog i nespretnog dodira s tuđinskom civilizacijom premazalo i isprekrštalo celu boju i ceo sklad našeg narodnog života. To je znao i osećao Stanković, kad je pri slaboći svoga tela zarezao brižljivu pisaljku i otvorio vešto uho pevanju narodnom, dospevši od Sent Andreje preko Fruške gore do podnožja Zlatibora…“
Sedam i po decenija posle smrti Kornelija Stankovića, u zimu 1940, jedan voz je od Budima do Beograda sačekivan na usputnim stanicama s cvećem i vezenim peškirima, aplauzom i pesmom. Nestvarnog Kornelija čekao je njegov zahvalni narod i u nedelju, 25. februara, ispratio do Aleje velikana na Novom groblju u Beogradu.
Izvor: P-Portal
