Ovaj tekst teži da u jednostavnoj formi odgovori na dva pitanja: zašto lično koristim ćirilicu i zašto je većina ljudi u ličnoj prepisci ne koristi.Za mene glavni faktor u odabiru između ćiriličnog i latiničnog pisma jeste estetska privlačnost ćirilice. Moj doživljaj srpskog pisanog jezika je takav da mi prostorna sabijenost latiničnih slova uzeta skupa sa navalom mnogobrojnih kvačica jednostavno ne dozvoljava upotrebu latiničnog pisma, koje smatram nepodesnom za srpski jezik. Primera radi, čitanje tekstova na srpskoj latinici mi predstavlja pravu neprijatnost, dok mi sagledavanje teksta na srpskoj ćirilici pričinjava zadovoljstvo, jednako onom koje pruža bilo koje pravilno rešenje u polju dizajna.Ćirilično pismo pravilno izražava svaki glas u srpskom jeziku (nj,lj,dž,đ umesto kabastih nj,lj, dž i dj), ćirilična slova su takoće estetski privlačnija od latiničnih sa kvačicama i odražavaju kaligrafsku lepotu istorijskih vidova ćirilice koji su prethodili novoj srpskoj (ć i đ su predivni primeri toga). Ćirilična slova su prostranija te čine čitanje teksta prijatnijim za oči i omogućavaju lakši letimični pregled njegove sadržine, dok brzi pogled na latinični tekst nalikuje na neku šumu izuvijanih zmija sa magarećim ušima koja posvuda štrče.

Sekundarni faktor je identitetski. Istorijski gledano, služe se različitim oblicima ćiriličnog pisma oni narodi koji su isprva bili pod kulturnim uticajem Istočnog rimskog carstva sa središtem u Carigradu, a docnije i Ruskog carstva usled pada Balkanskog poluostrva pod vlast azijatskih Osmanlija, dok latinično pismo koriste oni narodi koji su se našli pod uticajem Zapadnog rimskog carstva, a kasnije germanskih naroda koji su dugo vremena dominirali zapadnim delom Evrope. Ovi kulturni uticaji najčešće su isprepletani i sa većinskom veroispovešću pomenutih naroda i podelom hrišćanstva na pravoslavno i rimokatoličko. Srpska srednjovekovna državnost jasno je smeštena na istok Evrope u ovoj podeli i razvoj pismenosti srpskog naroda sav je upućen na ćirilični Istok. U vreme nacionalnog buđenja modernih balkanskih nacija, tamo gde su pripadnici srpske nacije slobodni – u ustaničkoj Srbiji i staroj Crnoj Gori i Brdima, oni za zvanično pismo svakako biraju pravoslavnu crkvenoslovensku ćirilicu. Dakle, i u moderno doba politička srpska nacija opredeljuje se za ćirilični Istok.
Stvaranjem modernog zajedničkog kulturnog prostora među srpskom i hrvatskom političkom nacijom dolazi do pojave i srpske latinice, koja je ništa drugo do gruba transkripcija srpske ćirilice, koja joj prethodi. Moj je stav da Srbi i Hrvati pripadaju istom etnosu, to jest narodu, ali različitim nacijama. Jasno je da ove dve nacije i danas govore jednim te istim jezikom. Budući da se hrvatska nacija temelji na zapadnom usmerenju i rimokatolicizmu, a srpska na istočnom pravcu i pravoslavlju, odabir dva pisma za jedan jezik je bio logičan. Pretpostavljalo se da će Hrvati pisati latinicom, Srbi ćirilicom, ali da će obe nacije kao deo istog naroda moći da razumeju jedna drugu. Na tim osnovama se stvara i funkcioniše monarhijska Jugoslavija, koja je kao ideološki cilj imala stvaranje jedne nacije na osnovu jednog naroda (jugoslovenske). Otuda sav centralizam i autoritarnost u vladavini kralja Aleksandra, čiju su viziju podržavali većinski deo srpske kulturne elite i građanski progresivni deo hrvatske kulturne elite (upitno da li je ikada bio većinski).
Dok će u prvoj Jugoslaviji većina srpske kulture svejedno biti na ćirilici, taj odnos se menja u drugoj Jugoslaviji, koja paradoksalno nije pred sebe stavila izgradnju jedinstvene nacije, već pravedno socijalističko društvo uz poštovanje svih političkih nacija jednog etnosa, uključujući tu i zvaničnu podršku novim nacionalnim projektima (koji zasigurno nisu iznikli na praznom mestu, ali se i ne bi razvijali tako brzo bez zvanične potpore). Strahujući od smene režima, nazvane kontrarevolucijom, jugoslovenske komunističke vlasti su najveću političku pretnju svom opstanku videle u srpskom nacionalizmu, kao antikomunističkoj i većinski demokratskoj sili. U skladu sa tim vođena je politika modernizacije srpske nacije, koja je sprovođena kroz vesternizaciju, jer je i sama Jugoslavija bila primarno okrenuta Zapadu, a paradoksalno ne komunističkom Istoku. Otuda će apsolutna većina kulturnog sadržaja ne isključivo tamo gde živi srpska nacija, već i u samoj Srbiji, biti na latinici. U tom periodu će latinica početi da se shvata kao kulturno pismo, naspram anahrone ćirilice, kojoj je mesto u manastiru, a ne u savremenom seks-rok Beogradu.

Taj doživljaj latinice kao kulturno superiorne i jedine prihvatljive za urbanog obrazovanog čoveka sigurno i danas predstavlja glavni faktor u odabiru latinice među građanima Srbije. Jedini način da se ovaj faktor obezvredi jeste stvaranje modernog kulturnog sadržaja na ćiriličnom pismu. Imperativno je u okviru kreativnog procesa bilo to objavljivanje članaka, romana, ili pravljenje mimova koristiti ćirilično pismo, te tako sa njega skinuti nezasluženu stigmu neke uobražene ruralnosti i nazadnosti. Drugi faktori koji objašnjavaju preferiranje latinice povezani su sa činjenicom da se prosečan čovek prilikom prenošenja informacija i komunikacije sa drugima ne vodi estetskim ili identitetskim faktorima, već su mu glavni jednostavnost, brzina i efikasnost. Srpska latinica ne istiskuje u toj meri srpsku ćirilicu u neformalnoj komunikaciji, koliko ih obe nadmašuje ošišana latinica. Ona zadovoljava sva tri praktična faktora – jednostavna je za korišćenje na svakom elektronskom uređaju za komunikaciju jer je dovoljno postojanje američke latinične tastature, kucanje na njoj se odvija po navici upotrebe brzo i njom se efikasno prenose bazične informacije jer primaoci poruka (širom bivše Jugoslavije) takođe razumeju o čemu se radi.
Na zaštiti ćirilice kao službenog pisma u 21. veku se intenzivno radi. Najveći pomak u toj sferi nalazimo usvajanjem Ustava Republike Srbije 2006. godine u kome jasno stoji formulacija: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo“. Dalje je ovo pitanje regulisano Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma usvojenom 2010. godine u kome se taksativno propisuje korišćenje ćiriličnog pisma u službenoj upotrebi. Novim Zakonom o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma delimično se dupliraju neke odredbe pomenutog zakona iz 2010. godine sa određenim dopunama. Izmenama i dopunama zakona iz 2010. godine mogla je preciznije biti regulisana ova materija, ali je režim u Beogradu odlučio da usvoji novi zakon u propagandne svrhe.
Zanimljivo je da ovo nepotrebno usvajanje novih zakona umesto izmene starih nije rezervisano samo za pomenuti zakon o upotrebi ćirilice, već je isto učinjeno i sa Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o trgovini, Zakonom o igrama na sreću i drugim sličnim aktima, koji su usvajani kao novi zakoni, dok je njihov tekst minimalno odstupao od ukinutih zakonskih rešenja. Očigledno je da se režim u Beogradu služi metodom štancovanja zakona ne samo u propagandne svrhe, već i da bi simulirao zakonodavnu i reformsku aktivnost pred posmatračima iz Evropske unije.

Međutim, uz svu dobru volju, država može da pruži ćirilici samo formalnu zaštitu. Jedini pravi čuvar bilo kog pisma mogu biti njegovi korisnici. Državna podrška pravi od ćirilice formalno pismo, dok latinica svejedno ostaje kulturno-umetničko pismo i sredstvo privatne komunikacije sa nadmoćnim položajem. Ono što država može dodatno da uradi jeste da obaveže proizvođače elektronskih uređaja koji posluju u Srbiji da na fabričkim podešavanjima opskrbe svaki svoj uređaj za komunikaciju srpskom ćirilicom. To bi svakako pomoglo pri odabiru ćirilice u odnosu sa praktičnim faktorima jednostavnosti i brzine. Radikalan potez na koji bi mogla da se odluči država bilo bi izbacivanje srpske latinice iz obrazovnog sistema, oduzimanjem istoj formalnog statusa. Iako se građani Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske i danas služe jednim istim jezikom, na nivou politike stvorena su četiri različita nacionalna jezika jednake sadržine.
Shodno tome, ako postoje hrvatski i bosanski jezici isključivo sa latiničnim pismom, zašto srpski jezik nastavlja da koristi oba pisma u slučaju političke podeljenosti jezika? Treba težiti jezičkom jedinstvu i ponovnoj standardizaciji zajedničkog jezika, koji se nekada zvao srpsko-hrvatski jezik. Ukoliko se drugi subjekti, koji se kao maternjim služe tim jednim jezikom, protive zajedničkoj jezičkoj standardizaciji, ništa ne obavezuje srpsku naciju da odustane od formalne upotrebe latiničnog pisma kao izlišnog.
Aleksandar Đokić
Izvor: Fejsbuk