Građaninu Vukoviću je potpuno nelegalno omogućeno da se obraća sa govornice u trenutku dok nije bio nelegalno reizabran za nelegalnog gradonačelnika. A i taj trenutak je iskoristio da se u maniru diktatora obračuna sa odbornicima koji su ga sprečavali da spašava ljudske živote.
Jedan od recepta za dugoročni opstanaka DPS-a je bilo njihovo nepristajanje da ih u naumima sputavaju takve sitnice kao što su zakoni, pa čak i ako su ih sami donosili. Ali su zato vrlo rado pričali priču o snazi države i institucija, poistuvječujući ih sa sobom, tj partijom. S obzirom da su pravni nasljednik Saveza komunista, nije ni čudo odakle crpe tu ideju. Poslednju iluziju da institucije igrju bilo kakvu ulogu u životu i radu funkcionera DPS-a srušio je građanin Ivan Vuković u histeričnom nastupu na sjednici skupštine glavnog grada.
Građaninu Vukoviću je potpuno nelegalno omogućeno da se obraća sa govornice u trenutku dok nije bio nelegalno reizabran za nelegalnog gradonačelnika. A i taj trenutak je iskoristio da se u maniru diktatora obračuna sa odbornicima koji su ga sprečavali da spašava ljudske živote. U naletu neviđene patetike i bezočnosti, građanin Vuković je optužio odbornike da ga maltretiraju dovođenjem u Skupštinu, dok ispred njegovih vrata stoji neka nesrećna žena koja moli za pomoć i prijeti samoubistvom.
Imao bi lelek građanina Ivana Vukovića smisla da je on službenik centra za socijalni rad, Crvenog krsta ili operater SOS telefona. Da je osoba u čijem je opisu posla da pomaže pojedinačnim slučajevima. Sve bi to imalo smisla da institucije rade svoj posao, ali ne rade. Građanin Ivan se ogolio u ulozi cezara, gospodara života i smrti običnih građana koji ne mogu ostvariti svoja elementarna ljudska prava dok se ne ponize i zakucaju na tapacirana vrata prvog čovjeka grada. Galamio je Ivan kako je žena bez primanja, kako joj isključena struja i kako nema izlaza. Njegova prva saradnica je čak dodala da Ivanov emotivni izliv nema veze sa politikom, kao da ih upravo politika i stranački angažman nisu doveli na pozicije da direktno odlučuju o ljudskim sudbinama.
Ali nijednom se nisu zapitali kako je moguće da u Ivanovom carstvu od čokolade sa prozorima od marmelade iz bezlične SV! kampanje postoje takvi slučajevi. Kako je moguće da su do dva dana pred izbore zakazali svi servisi i sve službe koje je Ivan tako uspješno gradio u pauzi između nagrđivanja podgoričkog saobraćaja i slikanja po parkovima. Zašto niko od hiljada zaposlenih ne radi svoj posao brige o građanima, nego mora Ivan Razriješeni?
I kako je moguće da se ne postavi pitanje ko je napravio takav sistem beznađa u kojem jedan čovjek odlučuje sve. Od davanja socijalne pomoći do odlučivanja o milionskim investicijama. Odgovor je valjda jasan, samo još da Podgoričani odluče da li žele da nastave živjeti u begovatu.
Nebojša Babović
