Piše: Miloš Lalatović
Mir. Svi ga traže. Ili skoro. A uvijek nam izmiče. Svugdje nemir, koji je poremećeni mir. Nemir u svijetu, državi, gradu, radnom mjestu, školi, vrtiću, porodilištu. Interesantno, često je nemir znak da ste živi. Dakle, postoji i pozitivni nemir, a, postoji i nemirni mir.
Razmišljao je Milan u svom krevetu. Ponovo razočaran. Izložen razarajućem nemiru. Nemir od kad zna za sebe. Još kao dijete, prva sjećanja ga vezuju za leševe ljudi po televiziji, ko zna čijih i ko zna gdje. Ne sjeća se. Samo u magnovenju sjeća se tijela unakaženih ljudi. Ala je taj rat bio krvav. Rat nastao raspadom Jugoslavije. Krvi na sve strane. Da nije vrlo tragično i stvarno, mogao bi Tarantino u svom stilu napraviti film o tome. Ali, ko bi to gledao. . . Ne znam. Rat nije samo prisustvo vojnog sukoba. On je samo kulminacija dubokog nemira unutar ljudi, a koji se skupljao ko zna od kada. Možda i prije rođenja tih istih ljudi. Da, zaista jeste tako. Probude se u ljudima neki kolektivni arhetipovi, sa raznim individualnim dodacima i eto ti eksplozije.
Neko viče negdje.
Opet svađa. Ne mogu više. Želim da se pretvorim u pacova ili zmiju i da nađem svoj mir u nekoj unutrašnjoj dalekoj rupi. Možda će u početku biti i mračno, ali navići ću se. Znate onu dječiju pjesmu nešto “u samoći suze rastu”, trebalo bi je okrenuti da u samoći sreća raste. Dobro, znam da zvučim mračno. Zaista, ljudi me dosta muče, ali najprije sam sebe. Kad nijesam ja u pitanju, onda ljudi, a, često idemo i u kombinaciji. Želim da se sakrijem od svakog, pa i samog sebe, najprije. Gdje da odem? Nijesam ni sposoban da živim sam. Toliko sam oštećen. Kad bih i živio sam, tek onda bi ispao horor. Bježim sa fizičkog na mentalno mjesto, jednog sa drugog. I tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, pa sad su počele i decenije. Upaliću nešto od Baha, on me uvijek malo utješi. Na telefonu ukucavam, ispadoše rezultati, ali pažnju mi privuče naslov “dark melancholic music”. Odlučih se ipak za to. Nijesam ni odlučio. Upalio sam da vidim o čemu se radi, i ostadoh na tome. Zaspah. Opet me probudiše neki zvuci, da se ko ne svađa negdje ili samo glasnije priča? Nađoh tabletu za umirenje, progutah je bez vode. Upalih opet neku mračnu muziku. Malo olakšanja. Sve će biti dobro. Nekoliko sati sam stondirao. Digoh se oko ponoći. Moje doba. Pristavih kafu. Zapalih cigaretu, jednu, pa drugu, i tako skoro deset. Sjutra moram na posao. Radim u radnji sportske opreme. Srećom ne dolazi premnogo ljudi. Ipak, taj posao mi stvara veliku anksioznost. Brojim sekunde, minute, sate da dođe kraj radnog vremena. Jednom u radnju mi ulazi imigrant, odmah se vidi, tamnoputi čovjek sa rancem. U razgovoru sa njim saznadoh da je iz Egipta. Da se nigdje ne nalazi. Da uopšte još nije našao svoj dom, iako mu je trideseta. Osjeća se svugdje kao stranac i neprijatelj. U tzv. svojoj državi Egiptu je na meti od rođenja, pošto je koptski hrišćanin. Kad je otišao put Evrope, mislili su da je terorista. Čak i u svojoj porodici je bio stranac zbog svojih stavova. Nevjerovatno, ali gotovo kao namješteno, baš tada, ulazi plavi momak ruskog ili nekog sličnog akcenta, govori na engleskom. Djelovao je vrlo razočarano. U razgovoru nam je ispričao da je izbjeglica iz Ukrajine. Iz Odese. Luta već dvije godine, ni sam ne zna gdje. Pošto je jevrejskog porijekla, porodica mu se preselila u Izrael, neki čak i u Ameriku. A on kakav je, došao je u naše krajeve. Ispričah im i ja svoju priču. Da se osjećam kao stranac, i da mi ljudi iz ove balkanske države i grada nijesu ništa bliskiji od njih. Kako smo pričali, vrijeme je odmicalo brzo. Bio je skoro kraj radnog vremena. Dogovorismo se da me sačekaju, pa idemo na pivo.
Nijesmo otišli ni u jednu kafanu, a pogotovo ne u restoran. Kupismo gomilu limenki jeftinog piva i sjedosmo na usamljenu klupu. Nijesmo osjećali strah jedni prema drugima, bar meni se tako činilo. Pili smo i pričali dugo. Svi smo imali isti problem otuđenosti od svijeta, dolazili iz rata zahvaćenih područja. Rat je bio i u nama samima. Eh da, nijesam rekao imena mojih prijatelja, Egipćanin se zvao Ismail, a Ukrajinac Eliazar. Dočekasmo i zoru. Vrijeme je proteklo brzo. Možda je sve ili većina stvari što smo pričali bila gomila gluposti, koje su ipak imale svoj smisao. Dogovorismo se da se ponovo nađemo u isto vrijeme.
Eto, možda zvuči glupo, ali moguće da je meni to taj trenutak kad je počeo mir, možda nije, kako god, ko će ga znati.
