Prepjevao i uredio: Elis Bektaš
Osveta
mom narodu
muziku su na dar
donijeli bogovi
koji su prešli okean
i drugim su narodima
njihovi bogovi
darovali muziku
ali su ih onda napustili
mom narodu
i drugim narodima
mala je utjeha
što ja ovu pjesmu
poklanjam bogovima
kao zahvalnicu
i kao osvetu
Predanje
moji su praoci
prešli okean čamcima
sićušnim kao buđenje
i vižljastim kao djetinjstvo
praoci bijelog čovjeka
prešli su ga lađama
velikim poput tame
u kojoj su ljubili svoje žene
i stamenim kao strah
da im njihov bog neće oprostiti
ni tamu
ni ljubav u njoj
Večernji jezik
pjesme pišem
na svom večernjem jeziku
na jutarnjem ne mogu
jer on trpi život
pa je ljut i priprost
a moj noćni jezik
razgovara sa mrtvima
i mrzi imenice
a takve poezije
već suviše ima
Balast
pjesme pišem
samo da bih imao balast
kog ću odbaciti
i olakšati lađu
kad me oluja
ščepa na pučini
A ne mogu da šutim
na ovom ostrvu
pod ovim nebom
okružen ovim morem
mučno je izgovoriti mi
nemoguće je izgovoriti oni
sramota je izgovoriti ja
Tuga
na moju tugu
sletjela misao prljava
i nepotrebna kao rat
malih i nepostojećih naroda
drugačiji narodi ne postoje
kao ni misao
kada je tuga
u svoju klopku uhvati
Mjesec i ja
koliko god da se povijem
ne mogu se provući
ispod mjesečevih skuta
koliko god da skočim uvis
mjesec ne može
preskočiti moju tugu
Bumerang
pozvali su me u ameriku
da čitam svoje stihove
po gradovima duž zapadne obale
oštro sam protestovao
kad su mi pokazali plakat
sa fotografijom u naredničkoj uniformi
na kojoj su moji bili samo lice i šake
ali bilo je kasno da se stvar popravi
turneja je prekinuta
kada sam treće večeri u venturi
slomio nos posjetiocu koji me je pitao
vraća li se zaista bumerang
kada ga bacite
Ludilo
ameriku sam napustio tužan
u mom selu
ludilo se ne liječi
već poštuje
Naše selo
djeca u našem selu
od svih igara najviše vole
izmišljati nove riječi
koje se dijele na strašne i šalive
i koje ništa ne znače
ako ih čuju
starci ih opominju
da to ne čine uoči punog mjeseca
jer bi mogli naljutiti zemlju
koja onda izbaci svoju užarenu krv
mi koji smo u cvijetu mladosti
umijemo se plašiti i smijati
i bez novih riječi
dok rađamo djecu
i čekamo da postanemo starci
Koa Parata, 1922 – 1969. Maorski pjesnik sa Novog Zelanda. Bio je narednik novozelandske armije u Drugom svjetskom ratu i borio se na Pacifiku i u Sjevernoj Africi. Nakon rata objavio dvije knjige poezije koje su izazvale pažnju prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama, ali su veoma brzo pale u zaborav. Posljednje godine proveo je u siromaštvu, u ribarskom selu Moeraki.
