Piše: Elis Bektaš
Srbija i Hrvatska nabavljaju Dasoove Rafale. Hrvatska nakon njemačkih samohodnih haubica PzH 2000 kupuje američki HIMARS, ujedno planirajući nabavku njemačkih tenkova Leopard 2A8. Srbija i Hrvatska vraćaju služenje vojnog roka. Da li ove vijesti koje odjekuju iz medija u sebi nose razlog za brigu? Odgovor na to pitanje zavisi da li ga neko posmatra iz žablje ili ptičje perspektive. U svakom slučaju, naoružavanje uvijek izaziva zabrinutost, ali tamo gdje nema razumijevanja situacije, tamo će i ta zabrinutost ostati samo refleksija na propagandnu kontaminaciju.
Prije svega, skoro čitav svijet, a prevashodno Evropa i Azija, uključio se u trku u naoružavanju. U poređenju sa drugim evropskim zemljama, znatno zainteresovanijim za rat u Ukrajini, tekuće i projektovano naoružavanje Srbije i Hrvatske skoro da je minimalno i može se posmatrati kao nastojanje da se opremljenost oružanih aparata barem u određenoj mjeri uskladi sa njihovom doktrinarnom ulogom i zadacima.
Istini za volju, Hrvatska se oprema nešto ofanzivnijim sistemima koja znatno nadilaze potrebe odbrane državne teritorije, poput samohodnih haubica i modernih višecjevnih bacača raketa, ali tu akviziciju treba posmatrati kroz činjenicu hrvatskog članstva u NATO-u i kroz stalnu mogućnost da njene trupe budu angažovane u NATO operacijama koje ne moraju nužno biti mirovne.
Što se tiče kupovine višenamjenskih borbenih aparata Daso Rafal za vazduhoplovstva Srbije i Hrvatske, nužno je razumijeti da je nabavka aviona uvijek političko pitanje par excellence i da ukazuje na strateške vektore spoljne politike neke države. Dovoljno je sjetiti se lutanja Kraljevine Jugoslavije koja je kupovinom britanskih, francuskih, njemačkih i italijanskih aviona nastojala da balansira između ambicioznih evropskih sila, ili socijalističke Jugoslavije čije je vazduhoplovstvo nakon 1948. godine bilo popunjeno američkim, odnosno kanadskim i u nešto manjoj mjeri britanskim aparatima, da bi početkom šezdesetih i zahvaljujući Hruščovljevom otopljavanju odnosa sa Brozom kičma jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva postali aparati MiG-21. Jugoslavija, međutim, nije prekidala svoje odnose sa zapadom i vlastite je borbene aparate (Galeb, Jastreb, Super Galeb, Orao) razvijala uglavnom osloncem na zapadnu tehnologiju i uzore.
Nakon ratova devedesetih među jugoslovenskim nasljednicama samo su Srbija i Hrvatska zadržale nešto što se moglo nazvati borbenim vazduhoplovstvom, ali ti su vidovi njihovih oružanih snaga bili tek obrisi funkcionalnog vazduhoplovstva i to uglavnom u očajnom tehničkom stanju. Povremeno krpljenje resursa uz dramatičnu političku propagandu uglavnom se doimalo kao karikaturalni pokušaj amortizovanja rasula.
Sa nabavkom po jedne eskadrile Rafala i Srbija i Hrvatska postaju vlasnici minimalnih vazduhoplovnih kapaciteta za potrebe kontrole svojih vazdušnih prostora, uz veoma ograničene kapacitete za podršku kopnenim trupama, jer jedna eskadrila, čak ni kada je riječ o aparatu visokog koeficijenta iskoristivosti, jednostavno ne omogućava veliko naprezanje, tim više što ni Srbija ni Hrvatska ne raspolažu drugim kapitalnim avio-resursima koji bi mogli da Rafalima olakšaju posao i rasterete ih nekih zadataka koje će oni morati obavljati, premda bi se ti zadaci mogli realizovati i sa znatno jednostavnijim i jeftinijim aparatima.
Elis Bektaš: Propast jezika
Dasoovi Rafali, kao višenamjenski borbeni aparati, sposobni su za djelovanje u širokom dijapazonu uloga, od lovačke, odnosno zaštite i kontrole vazdušnog prostora, preko bliske borbene podrške kopnenim trupama u taktičkim operacijama pa sve do nanošenja strateških raketnih i bombarderskih udara. Ipak, njihova brojnost i uloga koju će imati u vazduhoplovstvima Srbije i Hrvatske ograničiće ih skoro isključivo na taktičku upotrebu, s tim da će se hrvatski Rafali možda naći i u složenijim operacijama, ali isključivo kao inkluzivni element NATO snaga na nekom budućem vojištu.
Pitanje zašto se Srbija nije opredijelila za ruske aparate čime bi znatno olakšala tranziciju zahvaljujući srodnosti tehnologije sa dosadašnjim avionima ili za, recimo, švedske Gripene JAS 39 koji su u pogledu namjene versatilni skoro kao i Rafali a pritom su znatno jeftiniji i u nabavci i u eksploataciji i u održavanju, svoj odgovor ima u već spomenutoj političkoj prirodi nabavke kapitalnih avijacijskih resursa.
Opredjeljivanjem za Rafale Srbija je, nakon standardizacije osnovnog streljačkog kalibra na 5,56h45 mm te nakon iskazane spremnosti da isporučuje litijum za njemačku vojnu industriju, načinila još jedan korak dalje od svoje proklamovane neutralnosti i ka svom još uvijek neformalnom članstvu u NATO-u, te dva koraka unazad od Rusije. Kakve će beneficije i kompenzacije Srbija izvući iz takve transakcije i da li će ih uopšte izvući, ostaje budućnosti da pokaže.
Dok se svijet ubrzano prestrojava i zauzima startne pozicije za sve izgledniji globalni konflikt, dotle političko Sarajevo taj svijet posmatra sa dna svoje kotline, iz žablje perspektive, uvjereno da je ono centar tog svijeta i da se Srbija i Hrvatska naoružavaju kako bi združenim djelovanjem iz mrtvih prizvali plan Cvetković-Maček. Takvo ubjeđenje političkog Sarajeva na neki način je i razumljivo pa i jedino moguće iz pozicije subjekta koji vjeruje da svijet ima samo dva razloga svog postojanja – da učestvuje na Sarajevo film festu i da brutalno guši i suzbija merhametluk i plemenitost sljedbenika dobrog dede Alije Izetbegovića.
Stvarnost je, međutim, posve drugačija i u njoj ništa ne govori u prilog nastavku rata za raspad Jugoslavije, prevashodno stoga što ne postoje ciljevi koje bi bilo rentabilno ostvarivati ratom, a potom i zbog demografske degradacije zapadnog Balkana koji jednostavno ne bi mogao podnijeti makar i najmanji rat bez dostizanja tačke nakon koje je nemoguće demografsko održavanje na minimumu a o demografskoj renesansi da se i ne govori.
Naravno, to ne znači da žitelji zapadnog Balkana mogu mirno spavati. Nije potrebno čitati analize, procjene i prognoze koje povremeno procure u javnost pa da se shvati kako je prilično izgledno ono što se u njima često navodi, a to je mogućnost da etničke tenzije pređu u stanje konflikta. No s tim pojmovima valja biti pažljiv kako bi se razumjelo šta oni znače. Etničke tenzije i konflikt nisu rat, barem ne konvencionalni, dakle ni izbliza nalik na rat za raspad Jugoslavije, a pogotovo nisu rat za čije su vođenje potrebna savremena borbena sredstva.
Naročito bi u Bosni i Hercegovini bilo kakav sukob bio ne samo opasan već i besmislen, pošto su nacionalna ratovodstva u proteklom ratu uspjela ostvariti kapitalni dio svojih ratnih ciljeva, što je Dejtonskim mirovnim sporazumom i ozvaničeno. Premda tim sporazumom niko nije zadovoljan u potpunosti, on je vjerovatno najbolji i najoptimalniji mirovni sporazum kojim je okončan jedan unutrašnji rat, jer su njime sve strane u sukobu dobile ne onoliko koliko su vjerovale da zaslužuju, nego onoliko koliko mogu ponijeti na svojim nejakim plećima.
Zbog toga je strah političkog Sarajeva od nastavka rata, koji se metodično podgrijava evo već treću deceniju kao jedna od najsnažnijih političkih poluga i kao encim za homogenizaciju, odavno postao iracionalan i tragikomičan. Pogotovo je iracionalno razloge tog straha pronalaziti na istoku, odnosno u Srbiji, a naročito u Srpskoj. Za dejtonsku Bosnu i Hercegovinu znatno veća potencijalna opasnost dolazi sa zapada, tačnije iz Hrvatske koja se ulaskom u EU i NATO samo deklarativno odrekla strateških Tuđmanovih vizija o ostvarivanju kontrole nad malo većim dijelom jadranske obale i o podebljavanju hrvatske „kifle“ čime bi se sjever i jug hrvatske znatno čvršće uvezali. Tome treba pridodati i nezadovoljstvo hrvatske politike u Federaciji BiH i eto hipotetičke skice za intervenciju NATO-a, dakle i Hrvatske, u Bosni i Hercegovini, po ključnim tezama notornog Janšinog non-pejpera.
Ali čak ni u takvom razvoju događaja, Rafali, HIMARS-i i druga savremena borbena tehnika neće imati svoju ulogu niti bi njihova borbena upotreba bila rentabilna, jer bi to bila intervencija na iznutra već podjeljenu zemlju, pa bi najviše nalikovala na austro-ugarsku okupaciju iz 1878. godine. Sve dok političko Sarajevo bude nastavljalo da odigrava svoj sumanuti igrokaz u kom se shizofreno smjenjuju čas panični strah od novog rata čas samouvjerenost da bi se taj rat završio slavodobitno, ono će biti nehotični saveznik onih koji bi Bosnu i Hercegovinu rado da vide uklopljenu u Antemurale Christianitatis ili, u današnjim okvirima, Antemurale Corporativismi.
Možda i jedini način da se preduprijedi takav razvoj događaja jeste pravljenje supstancijalnog otklona od dosadašnje shizofrene i sa stvarnošću posvađanom politike i zaokret ka racionalnoj politici koja uvažava stvarnost. A ta stvarnost govori da se o Bosni i Hercegovini i njenoj sudbini, prevashodno zahvaljujući svojim vodećim politikama u posljednjih tri i po decenije, koje su sve odreda bile autsajderske i nedorasle igri u koju su ušle kao i ulozima u njoj, danas najmanje pita političko Sarajevo.
Takvo je stanje možda tužno, možda je nepravedno, ali je u svakom slučaju zasluženo, tim više što to političko Sarajevo i njegove vodeće politike nikada nisu razumjele Bosnu i Hercegovinu i njene slojevitosti, već su je uvijek percipirale kao hologramsku projekciju nasumičnih citata iz deklaracije ZAVNOBiH-a i Islamske deklaracije Alije Izetbegovića. Svedeno na citate, političko se Sarajevo lišilo mišljenja i zato je osuđeno da tavori raspeto između burleskne samouvjerenosti u svoju i snagu i pozvanost da bude vodeći glas u Bosni i Hercegovini i svog straha od najezde s istoka, ne shvatajući da Bosna i Hercegovina nije između istoka i zapada, već je i istok i zapad.
A što se tiče moderne borbene tehnike koju nabavljaju Srbija i Hrvatska, ja im od srca želim da je ne upotrebljavaju na dalekim vojištima za račun Brisela ili ma kog drugog centra moći, već da je koriste isključivo za zaštitu vlastitih teritorija. Da bi to bilo moguće, i Beogradu i Zagrebu će, kao i Sarajevu, trebati mnogo više političke i diplomatske mudrosti i takta.
