Budući da je sjebana naša mentalna imaginacija ostaje da razmišljamo poput jednog komentatora na portalu IN4S, koji bilans razgovora GP URA-e sa dijelom opozicije o formiranju manjinske vlade sagledavao kao znamenje većinske (apsolutne) propasti, ciljajući, pritom, u (kao) glavnog krivca: Krivokapića Zdravka; a ne, recimo, Ranka.
Branislav Nušić prije više od sto godina napisao je svoj pozorišni komad „Sumnjivo lice“. Imajući u vidu poražavajući broj pročitanih lektira tokom osnovne i srednje škole današnje omladine, biće potrebno da se u najkraćim potezima prepriča sadržina ovog slavnog djela. Pa i to valja učiniti onako kako to radi skoro svaki današnji učenik. Skoknuću, dakle, na internet da učinim jedan „kopi-pejst“:
„Predstavnici tadašnje vlasti [ima se u vidu Srbija iz vremena dinastije Obrenovića, prim. M. U.] bili su koristoljubivi i podmitljivi poslušnici koji su oko sebe skupljali ljude koji su im slični i bili spremni da učine sve kako bi sačuvali svoj položaj. Kapetan Jerotije je bio ʼkarijeristaʼ, glup i ograničen čovek koji je volio da čita tuđa pisma. Hvatanje sumnjivog lica za njega je bio način da obezbijedi napredovanje u službi, iako to nije zaslužio, jer je bio kukavica i loš državni činovnik. Kapetanovi pomoćnici se nisu mnogo razlikovali od njega. Pisar Vića je bio ulizica, prepotentni i bezobrazni čovjek koji se preko državne službe obogatio, a Žika neobrazovan čovjek i notorna pijanica. Ponašanje Jerotija i Viće tokom istrage, način hapšenja i saslušanje nedužnog mladića pokazuju najbolje kakva je bila vlast u tadašnjoj Srbiji. Saznavši ko je sumnjivo lice i kakve su njegove namjere, Jerotije je doživio lični poraz i veliku sramotu, ali ga to nije spriječilo da učini sve kako bi zaštito sebe i ostao na vlasti. Dovoljno je bilo samo da smisli priču i optuži osobu na položaju nižem od svoga“.
Sada, kada smo se prisjetili, makar i prvi put u životu upoznali siže svevremenog Nušićevog teksta, možemo zaključiti kako se od toga vremena do današnjega dana u mentalitetskoj strukturi ovdašnje političke elite nije promijenilo skoro ništa. Ima, dakle, jedna sitnica što nas je učinila još beznadežnijim u evoluciji našeg propadanja. Danas više nema sumnjivih lica. Svi su bar jednom u političkoj ili glasačkoj karijeri bili izdajnici − javno, transparentno, kao da nikakav prestup nijesu učinili.
Izdajstvo se nametnulo kao fundamentalni kvalitet političke tranzicije.
Možda je u paradigmatskom smislu odličan primjer Novak Kilibarda. On je početkom 90-ih godina nastupio na krilima velikosrpskog nacionalizma. Kada je pak došlo doba da u svjetskim okvirima nije bilo profitabilno biti bilo kakav Srbin, sasvim nonšalantno, Kilibarda se vinuo u velikocrnogorski šovinizam. To svoje obretenije od jednog do drugog klatna velikog nacionalizma, koliko pamtim, pravdao je školskim primjerom sofizma: „Samo magarac ne mijenja mišljenje“. Zbog tog perfidnog ozakonjivanja retoričkog (a i svakog drugog) nemorala mnogi su zaista postali magarci, žrtve zastrašujuće lakoće mijenjanja stavova, političkih, identitetskih, kulturoloških itd., a sve po principu: jedrim tamo gdje najbolji vjetrić duva.
Prema tome, ostaje upotrebljivo samo još jedno pitanje: Ko je kriv zato što smo svi postali krivci? Sumnjivih nema, odgovornih nema.
Budući da je sjebana naša mentalna imaginacija ostaje da razmišljamo poput jednog komentatora na portalu IN4S, koji bilans razgovora GP URA-e sa dijelom opozicije o formiranju manjinske vlade sagledavao kao znamenje većinske (apsolutne) propasti, ciljajući, pritom, u (kao) glavnog krivca: Krivokapića Zdravka; a ne, recimo, Ranka.
Razmišljao sam o tom zaključka dobrih deset sekundi. Potom, shvatih, takvu poruku (i cilj) mogao je smisliti samo glasač DF-a.
Jebiga, anonimni, po logici prezimena, kriv je Zdravko. Šteta što se i Joković ne preziva tako.
Milovan Urvan
