Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Znam da smo tek na kraju prve četvrtine ovog stoljeća i da nas još čekaju razna čuda. Prosta analogija sa prethodnim vjekovima govori nam da se u preostalih 75 događa razvoj i usavršavenje onoga što je počelo u prvih 25. Mada, opet, 19.vijek nije vidio ništa slično Napoleonu, niti je 20. dobio bolje pisce od Kiplinga, Tagore i Šo-a…. U nekim djelatnostima i zbivanjima, na početku vijeka ostvare se dometi koje preostali protok vremena ne može prevazići.
Takvi su, očigledno, rezultati Novaka Đokovića. Bez obzira šta napravi danas u polufinalu Vimbldona, Đoković je ostvario uspjehe koje će biti nemoguće prevazići u narednim decenijama, tvrdim – sve do kraja 21.vijeka. Izvjesno je da će po broju nedjelja na prvom mjestu i broju osvojenih velikih turnira, njegov rekord ići još prema gore, i postajati sve nedostižniji momcima koji sada imaju samo par takvih odličja i nekoliko takvih sedmica.
Lakoća sa kojom, tokom ove godine, izlazi na kraj sa 20 godina mlađim protivnicima, njegova mentalna snaga ravna šahovskoj vještini i nalik majstorima borilačkog sporta, biće nepremostivi zadatak za sve one koji se budu bavili ovim sportom poslije Novakove ere.
U tom smislu tvrdim da je, što se tiče teniskih postignuća, 21. vijek zaključen ili možda ubjedljivije zvuči: zaključan.
Ključ je u Novakovom viteškom srcu.
Naredne godine su Olimpijske igre. Jedini veliki sportski vrh na koji se ovaj vitez nije ispeo (bronza iz Pekinga 2008 je tako malo u odnosu na njegov raspon krila), pa eto prilike da 21.vijek potraje bar još jedno ljeto.
Do čitanja u narednom broju….
