Piše: Andrej Tesla
Preveo: Želidrag Nikčević
Tek sad mi je došla do ruku „Biblioteka F. M. Dostojevskog“ (Biblioteka F.M. Dostoevskogo: Opыt rekonstrukcii. Naučnoe opisanie – SPb., 2005.) koja je objavljena pre dvadeset godina. Ova vrsta publikacija počela je legendarnim radom Modzalevskog starijeg o Puškinovoj biblioteci (treba napomenuti, međutim, da je rad Modzalevskog starijeg bio opis stvarne, postojeće biblioteke, stečene od Puškinovog unuka, koja je postala osnova Puškinskog doma, – naprotiv, rad o biblioteci Dostojevskog, kao i rekonstrukcija ruskog dela Turgenjevljeve biblioteke, objavljena 1994. godine, predstavlja pokušaj rekonstrukcije zbirke knjiga koja je davno izgubljena).
Naravno, rad ove vrste verovatno ne može privući široko interesovanje – treba priznati, čak i među ljubiteljima retko se čita direktno, već se češće koristi kao referenca. Međutim, postoji mali krug bibliofila koji zaista uživaju u ovoj vrsti publikacija: na kraju krajeva, one su bukvalno ponavljanje šanse, u realnosti davno izgubljene, da se pregledaju police kućne biblioteke čoveka koji ti je interesantan.
Kućna biblioteka je veoma raznolika stvar, koja odmah odražava karakter vlasnika. Ili on sakuplja, ili čak „pravi kolekciju“, ili su mu pri ruci izdanja koja su mu potrebna, što odražava čisto radni karakter, ili, naprotiv, evo upravo onoga što je ostalo „svoje“, važno za sebe, odvojeno od svih poslova – evo knjiga od koji ne želiš da se odvojiš… Jedan pogled na povez ovde može biti važan, kao sećanje na mnogo toga: od veze sa autorom do pamćenja čak ne ni određenog izdanja, već baš ovog konkretnog primerka koji stoji ispred tebe.
Isidora Sekulić: Djelo Dostojevskog nije literatura, nego čudo
Dostojevski je bio strastveni čitalac – i ne, nije bio veliki knjiški moljac. Njegova lična kolekcija ne nudi ništa posebno zanimljivo ili neobično – možda litvansko Jevanđelje, štampano 1600. godine, povezano sa sećanjem na rođaka. Pa i tu se pitamo – da li se ono nalazilo u njegovoj biblioteci ili je reč o kasnijem predanju, jednoj od onih bibliografskih legendi koje neizbežno rastu oko svake značajne osobe.
Doduše, ko zna, možda nije ni bilo vremena. Život ga je u velikoj meri odvikao od knjiga: čitao je i neizbežno „obrastao“ knjigama tokom svog prvog perioda, kad je lutao između raznih književnih planova, nadajući se brzoj i ogromnoj slavi posle „Bednih ljudi“, gubio glavu u gomili lako dostupnih devojaka, pod naletom izdavača zbog svoje prethodno stečene slave. S obzirom na njegov karakter, lako je pretpostaviti da su se u to vreme gomile knjiga premeštale. Ali šta god da je bilo, skoro ništa od toga nije preživelo za kasnija vremena („skoro“ je ovde značajna rezerva, postoji nekoliko izdanja u poznoj biblioteci F.M., koja izgledaju kao da su došla sa polica za knjige iz 1840-ih i, možda, zapravo, kroz dugačak lanac, preko njegovog starijeg brata, koji je izbegao kaznu u slučaju Petraševski, ipak su ostale u njegovom posedu).
Zatim je usledio drugi životni period, povratak sa robije i vojne službe, skok u knjižni okean, sa beleškama Bazunovu (poznatom knjižaru tih godina, sa kojim su braća imala zajedničkog posla oko časopisa), pokušaj osnivanja „biblioteke“ pri časopisu (čiji su se delovi, izgleda, kasnije ipak pomešali sa ličnom).
I na kraju, posle druge katastrofe – sa časopisom, dugovima, Stelovskim, koji zahteva da u strogom roku napiše novi roman – i dugog odlaska van domašaja poverilaca (tokom kojeg će njegovu biblioteku uništiti onaj koji je preuzeo ulogu čuvara i istovremeno čitaoca, odvukavši najbolje bukinistima) – posle svega ovoga, konačno, poslednji period neočekivanog mira – onog koji je bio moguć za Fjodora Mihajloviča, koji mu je pružila njegova Ana Grigorjevna, najbolja od književnih žena i udovica, barem u ruskoj istoriji.
I evo, pred nama je rekonstrukcija biblioteke, sakupljena iz nekoliko spiskova, koje je udovica beležila tokom dvadeset godina – i onoga što se pouzdano zna iz drugih izvora, pisama ili sačuvanih knjiga, sa natpisima koji omogućavaju da se neka knjiga čvrsto pripiše onima koje su, barem na neko vreme, završile u kući Dostojevskog na Kuznečnoj.
Pred nama je porodična biblioteka, budući da čitav niz knjiga, za koje je čvrsto utvrđeno da pripadaju F.M., očigledno nije kupljen i stavljen na police za njegovo lično čitanje. Tu su dva toma Jegerove „Istorije…“, objavljene 1876–1877. godine i posvećene Grčkoj i Rimu, očigledno kupljene za njegovog sina, odrastajućeg Fjodora Fjodoroviča, kao i gomila publikacija o grčkim i rimskim klasicima, od Trolopovih adaptacija, do prepričavanja Ksenofonta i Cezara. Međutim, i ovo je izvanredno – može se videti neobično brižan roditelj koji ne samo da poverava svog sina klasičnoj gimnaziji Tolstoja-Katkova-Leontjeva, već pokušava da objasni značenje ovog iznenadnog „klasicizma“.
Biblioteka Dostojevskog – kakvu znamo iz beleški njegove supruge – sadrži širok spektar brošura i publikacija iz poslednjih godina, nabavljenih, ali, mnogo češće, dobijenih na poklon od autora. Od gomile knjiga koje je Dostojevski doneo iz Optinskog manastira do sličnih gomila koje su poklonili Ivancov-Platonov, Janišev ili Viper (otac i deda istoričara umetnosti). Tu su očigledni tragovi poslednjih godina – nedostatak pregleda i organizacije biblioteke, jer su slična „tanka“ izdanja iz prethodnih godina, koja nisu sačuvana, bila osuđena na drugačiju sudbinu. Dakle, pred nama je zamrznuta slika, „fotografski snimak“, biblioteka Dostojevskog u trenutku njegove smrti, koja još nije stigla da se očisti od slučajnih sticaja iz poslednjih godina.
I ovde vidite niz zbirki – od Belinskog i Pisareva do Solovjova-oca. Prva dvojica su predstavljena samo raštrkanim tomovima – tačnije, onima gde pišu o vlasniku; ostale ne treba čuvati, ali ono što govore o tebi treba da ostane pri ruci. Drugi je gotovo misteriozan, budući da se čini dobro utvrđenim da je Dostojevski čitao Solovjovljevu „Istoriju…“, ali u njegovoj ličnoj biblioteci postoji samo prvi tom. A pošto je Ana Grigorjevna obično precizna u kućnim poslovima, očigledno je ostatak uzeo iz neke druge „čitaonice“, privremeno se pretplativši.
Ovo je biblioteka čoveka koji tokom svog života redovno doživljava prevrate: ne veruje u moć polica za knjige, ima svojih desetak knjiga koje može da se nada da će spasiti, ali nikako ne i „kolekciju“. Gde je moguće i neophodno u svakom trenutku biti spreman za pokret, znajući šta treba poneti, a šta ostaviti u kutijama „slučajnih“ stvari koje su se nagomilale kao „svakodnevni život“.
To je više „slučajna biblioteka“, gde mnogo toga dolazi „samo po sebi“ i kupuje se retko i selektivno – a više za „opšte dobro“, porodična biblioteka, ona koja će kasnije preći sinu. „Slučajno“ i u smislu da publikacije koje očigledno nisu namenjene deci ili ženi i nisu potrebne samom F.M., – poput „Arhiva Jugozapadne Rusije“ – ostaju nerazrezane, kao spomenik poznanstvu-prijateljstvu-druženju, a ono što je pročitano šalje se u stranu.
Kod kuće se drže sopstvene knjige svih mogućih izdanja, pokloni od prijatelja i poznanika, knjige kupljene za sina i ćerku i još ponešto što se nagomilalo kao balast – ne računajući par čuvenih izdanja, kao ruski prevod Novog zaveta, koji je Fonvizina predala osuđeniku, ali ono što je izvanredno jeste da je istoriju upravo te knjige teško rekonstruisati.
I, za razliku od mase ruskih, tu su pažljivo odabrana francuska izdanja: komplet od 20 tomova Voltera, serija tomova Igoa i Ežena Sua, sabrana dela Balzaka i Žorž Sand, francuski prevodi Valtera Skota, Dikensa i čitav niz drugih. Ovde gotovo da nema izolovanih knjiga; gotovo sve je u kompletima. Upravo su to piščevi alati, predmeti proučavanja: ako je ruska književnost, uglavnom, „medijum“, ono u čemu Dostojevski postoji, francuski deo biblioteke jeste ono iz čega on crpi upravo književno; to nisu materijali, već uzori i suparnici.
I čudno, ovo je biblioteka čoveka bez doma, ali ipak knjiškog čoveka. Nekoga ko nije imao vremena da nabavi svoje, nije stigao da izgradi novo – možda se plašio da se osloni na budućnost, ili se prosto trudio da izbegne predviđanja. Ali ipak, to je neko ko nehotice gradi sopstvenu kolekciju, sa sopstvenim izborom. Gde se, doduše, malo knjiga ponovo čita, ali ono što čvrsto stoji, u kompletnoj zbirci, bez ikakvih rezervi, jesu Puškin, Gogolj i Tolstoj. I to je samo po sebi dovoljno: to nije nešto što je usput stečeno, nije poklon, i nije nešto što je potrebno za posao. Ne, ovde su potrebni svi tomovi, neka stoje tu, neka savijaju police… Bilo da je za sebe, ili za sina ili ćerku, to uvek ima viši smisao.
Izvor: Iskra
