Dvije noći za redom, u sali petrovačke Crvene komune, igrana je monodrama „Knjiga o Milutinu“ u režiji Egona Savina, a u maestralnoj izvedbi Nenada Jezdića.

Obje noći pred punom salom, i oba puta sa višeminutnim aplauzom publike. Savin i Jezdić su pred domaćom publikom oživjeli remek djelo Danka Popovića iz 1985 i prikazali je kao potpuno aktuelan iskaz današnjim ljubiteljima pozorišta.
Orginalna samorefleksija Srbina, seljaka i ratnika u odnosu na albansku i solunsku golgotu i velike političke projekte s početka 20. vijeka i danas otvara brojna pitanja u pogledu opstanka srpskog naroda.
Ljepota umjetničke izvedbe i užas konstatacije da nijedno teško pitanje nije riješeno ni poslije 100 godina prepliću se pred gledaocima.
Jezdić je u ovoj monodrami genijalan. Plače, smije se, provocira, pripovjeda, pita i odgovara. Tako uvlači posmatrača u dramu ovog ispovjedničkog teksta, sugerišući da Mitutin može da bude, treba da bude, savko od nas.
Jadranska obala grada Petrovca divan je ambijent za igranje ove predstave, jer se njena tematika dobrim dijelom dotiče zbivanja na albanskoj obali Jadrana od prije 100 godina.
Antiratni ton tokom cijele predstave rve se s najdivnijim iskazima rodoljublja koje pokazuje stradalni srpski seljak.
Ipak najpotresniji momenti ove drame imaju univerzalnu, kosmičku širinu i onaj opšteljudksi bol, koji je stavlja uz rame drevnih grčkih tragedija.
Oliver Janković
